Imaginarijum rediteljskog čarobnjaka

Dubravka Lakić

15. 04. 2016. 20:05

Из филма „Младост” (Фото: Фест)

Film „Mladost” je još jedan ushićujući susret sa posebnim, ličnim imaginarijumom italijanskog filmskog autora Paola Sorentina čiji su filmovi mišljeni kao vizuelne senzacije što se nižu duž fabularnih linija. U sadejstvu sa, kako kaže Sorentino – njegovim „bratom blizancem”, direktorom fotografije Lukom Bigacijem, vizuelnošću bojadiše i samu dramaturgiju. U „Mladosti” (La giovinezza/Youth) vizuelna naracija je važnija od verbalne. To i jeste pravi film.

I u „Mladosti”, baš kao i u „Il divu”, „Ovo mora da je to mesto”, a naročito u „Velikoj lepoti”, Sorentino je dostigao pravu razmeru između ironije i patetike, lepote i grotesktnosti, tim glavnim okosnicama njegove estetike kojoj uvek priključuje i poetiku bizarnosti, da začini, isprovocira, zapita.

U „Mladosti” ide još korak dalje. Nudi nam filmske slike veće od života i sa istančanim umetničkim nervom stapa intelekt i emocije u jedno. Poput čarobnjaka duboko dira gledaoca kreacijama svojih pokretnih slika, s kojima tako vešto, slikovno poetski, dočarava sve ono što njegovi filmski junaci doživljavaju i proživljavaju duboko u sebi. Ono što se golim okom ne vidi.

Vrhunskim stilom i vizuelnom lepotom sada pripoveda o umetnosti, muzici, filmu, popularnoj kulturi. Pod plaštom sadašnjosti otvara pitanja prošlosti, budućnosti i mladosti. Pitanja mladosti (duhom) kada telo već ostari, pitanja budućnosti u starosti. Meditira nad prolaznošću života, nad gubitkom ljubavi i kreacije, ustvrdivši usput i da je „inspiracija laž, ne postoji, postoji samo fermentacija”, da „emocije nisu precenjene” već su „emocije jedino što nam na kraju ostaje”...

Otvarajući i kao ključno pitanje šta umetnost čini mladom i kada njeni tvorci ostare, Sorentino poentira. Samo svevremena umetnost, bilo da su njeni tvorci kompozitori i dirigenti, filmski reditelji ili fudbaleri, ostaće večno mlada. Takva dela nadživljuju svoje tvorce...

Ovu svoju duboko emotivnu posvetu umetnosti i umetnicima, ali i životu, Sorentino je plasirao kroz tu njemu svojstvenu ironično-grotesktno-bizarno-humornu priču, u kojoj je svoje vremešne junake smestio u velnes centar u Davosu gde je svojevremeno Tomas Man smestio radnju svoje drame „Čarobni breg”.

Sorentinovi filmski junaci su: dirigent i kompozitor Džef koji se u mladosti družio sa Stravinskim (Majkl Kejn), filmski reditelj Mik što sprema svoj testamentarni film (Harvi Kajtel), pretilni i astmatični Dijego Maradona sa tetovažom Karla Marksa na leđima (Roli Serano), ostarela holivudska zvezda i Mikova muza Brenda Martel (Džejn Fonda), koja je u luksuzne banje u švajcarskim Alpima stigla samo da bi saopštila reditelju da će ipak prihvatiti bolje plaćenu ulogu pijane babe u meksičkoj TV-seriji...

Sorentino kreira idilu i mir mesta u kojem bogati i slavni osvežavaju i podmlađuju svoja ostarela tela, ne razmišljajući toliko o prošlosti koliko o budućnosti, što uz niz komičnih pasaža rezultira i humornim i dirljivim filmom. Filmom privlačnim gledaocima koji i sami često zastanu pred neuhvatljivom prošlošću. Filmom koji i mladi treba da pogledaju. Jer, dok mladost imamo nismo je svesni. Kada je više nemamo, teško se setimo šta smo to stvarno imali.