Skoplje – Banjaluka i Beograd
Скопље – демонстранти и полиција очи у очи (Фото: Ројтерс)
Prošle godine Makedoniju su potresali protesti koji su isto tako bili na ivici „obojene revolucija“, a sa jasnom geopolitičkom pozadinom. Naime, Vlada Makedonije sa Gruevskim tada je prihvatila plan nove trase gasovoda koji su neki nazivali „turskim“ a drugi „grčkim“ tokom. Na to su reagovale strukture moći na Zapadu, pre svega u SAD koje su alergične na svako prisustvo ruske države na Balkanu. Tako je generisan prošlogodišnji politički konflikt, a verovatno je i danas slična pozadina novog pokušaja izvođenja „obojene revolucije“ u Skoplju.
Drugi pokušaj „spontane“ političke destabilizacije koji se dešava u našem susedstvu jesu najavljeni protesti u Republici Srpskoj. Opozicija najavljuje proteste posle praznika zbog teške socijalne i ekonomske situacije. Predsednik Milorad Dodik najavljuje da će na dan opozicionih protesta organizovati kontramitinge, poput onog najavljenog u Makedoniji. Očigledno je da je vođstvo Republike Srpske vrlo ozbiljno shvatilo najavu protesta kao uvod u trajne proteste sa ciljem slabljenja vlade i manjeg otpora centralizaciji BiH.
Kao i u Makedoniji, i u Srpskoj se vidi sličan scenario i „rukopis“ stranaca. Podržati opoziciju, radikalizovati proteste i nastojati da postanu masovniji i stalni da bi se dobio efekat slabljenja autoriteta vlade i izazvao haos. U oba slučaja opozicija je podržana od nekih centara moći na Zapadu sa ciljem da na taj način pritiskajući vladu dobiju ustupke ili pak da idu ka slabljenju ili promeni vlasti koja im ne odgovara.
U Makedoniji postoji albanski faktor koji manje-više presuđuje ko će formirati vladu, dok u Srpskoj imamo često mešanje međunarodnog faktora i njima bliskih sarajevskih političkih krugova. Srpska opozicija (najjača stranka SDS) u koaliciji je u „zajedničkim organima“ sa SDA Bakira Izetbegovića. Ovo dosta otežava poziciju Dodika. Ideja opozicije je da započne protest posle vaskršnjih praznika kako bi oslabili Dodika pre predizborne kampanje za oktobarske lokalne izbore.
Ulaskom u koaliciju sa Izetbegovićem u Sarajevu, srpska opozicija je izgubila na rejtingu i nastoji to da nadoknadi kroz proteste. Naravno, u tome svoj interes vide i sarajevski politički krugovi, kao i „sveprisutni stranci“ koji nastoje da oslabe sada ojačalog Dodika. Ukoliko bi Dodik ostao bez podrške Beograda i Moskve, našao bi se u teškoj finansijskoj krizi koja bi bila i povod za intenzivnije proteste opozicije i njegove ustupke ili povlačenje s vlasti.
Međusobne podele između srpskih političara otišle su suviše daleko. Dodik neke od njih naziva „izdajnicima“, a oni u zajedničkim organima u Sarajevu blokiraju sredstva Svetske banke namenjena Republici Srpskoj ili pak najavljuju blokadu i klirinškog duga Rusije BiH, od kog više od 40 miliona dolara pripada Srpskoj. Jedini ko može iz eventualnog srpsko-srpskog sukoba izaći kao siguran pobednik jeste Bakir Izetbegović.
Stabilnost i dugoročni opstanak Srpske u ovom momentu zavisi pre svega od Milorada Dodika i od toga kako će savladati iskušenja rivalstva sa strancima, opozicijom i Izetbegovićem. Konsolidacija vlasti u Banjaluci podrazumeva i prevazilaženje unutrašnjih podela koje vode ka opasnom rascepu i konfliktu. Postoji rizik da se i u drugim zemljama „balkanskog bureta baruta“, pa i kod nas, zapate takve unutrašnje šizme koje mogu eskalirati i „obojenim revolucijama”. Stoga je politička stabilnost i delovanje kroz institucije sistema od vitalnog značaja – kao i održiv i pravedniji privredni razvoj.
Politički analitičar