Knjiga o zlatnim danima „Dizajn centra"

Andrijana Cvetićanin

27. 04. 2016. 12:25

Радмила Милосављевић (Фото Д. Јевремовић)

Više motiva nagnalo je Radmilu Milosavljević (1932) da dve godine „roni” kroz more lične arhive i u formi knjige oda priznanje najznačajnijoj deceniji rada beogradskog „Dizajn centra”. Arhitekta po zanimanju, esteta po opredeljenju i saradnica našeg lista duže od pola veka, čije tekstove čitaoci mogu da čitaju svakog ponedeljka, bila je na jednoj izložbi zatečena rečenicom mlade studentkinje: „Dizajn centar u Beogradu? Nikad čula.”

Šest decenija rada i pola veka saradnje sa „Politikom”
Radmila Milosavljević je arhitekta i dizajner enterijera. Rođena je 1932. u Beogradu, gde je i diplomirala na Arhitektonskom fakultetu 1955. godine. Usavršavala se u Velikoj Britaniji i Finskoj.Do sada je izradila više od 3.000 stambenih enterijera, 30 projekata dizajna nameštaja. Autor je brojnih knjiga na temu dizajna, umetnosti, praktičnih saveta... Oprobala se kao scenarista televizijskih serija posvećenih uređenju doma.Jedan je od inicijatora osnivanja „Dizajn centra” u Beogradu 1972, a od 1988. osnivač ateljea i dopisne škole „Ambijent”.U više od šest decenija plodnog rada stale su samostalne i grupne izložbe, brojne nagrade na sajmovima nameštaja, ali i nagrada za životno delo Ulupudsa.Za list „Politiku”, za naša razna izdanja, piše duže od pola veka.

– Shvatila sam da danas niko ne zna ništa o adresi koja je s početka sedamdesetih godina bila ne samo centar dizajnerske struke Jugoslavije, već mesto gde su svi, od Vardara pa do Triglava, mogli da dobiju savet kako da urede životni prostor. I da će „Dizajn centar” tek prekriti veo zaborava kada nestane nas svedoka, jer dokaza o radu i proizvodima koji su iznedreni tamo, nažalost, gotovo da nema. Mnoge kolege, da ne govorim o nestaloj industriji nameštaja, nisu sačuvali skice, kamoli gotove proizvode – kaže za „Politiku” Radmila Milosavljević.

Zato se ona upustila u pisanje knjige, u izdanju kuće „Orion art”, koja će od maja biti dostupna čitaocima.

Kako dodaje, to je memoarska, ali i dokumentaristička priča, sa izvorištem u ličnoj arhivi, dakle priča o kultnom mestu susreta dizajna, kulture, umetnosti i privrede. Ističe da je na neki način to njen dug rodnom gradu – Beogradu.

– Da se na nekoj sledećoj izložbi ne osećam postiđeno što nisam ostavila materijalni trag jednog uspešnog kolektiva i talentovanih ljudi koji su radili sa mnom – iskrena je naša sagovornica.

Oformljen 1972. godine iz dotadašnjeg „Salona nameštaja” – Zavoda za ekonomiku domaćinstva, „Dizajn centar” je sa petoro arhitekata i agilnim direktorom Mirkom Fruhtom brzo stekao titulu prestižnog mesto u tadašnjoj državi. Radili su obrazovani stručnjaci puni elana. „Dizajn centar” je posedovao atraktivan izložbeni prostor (više stotina kvadrata u Knez Mihailovoj), imao je podršku industrije i odličnu međunarodnu saradnju.

– Organizovali smo tematske izložbe, objavljivali časopise, stručne publikacije, projektovali nameštaj, bavili se uređenjem enterijera, osmišljavali televizijske emisije, imali mogućnost da putujemo širom Evrope i primenjujemo stečena znanja. Primera radi, tada je postojalo više od 400 fabrika nameštaja, novo gradsko stanovništvo useljavalo se u stanove i trebalo je ne samo opremiti već i edukovati – dodaje naša sagovornica.

Zlatna decenija potrajala je do 1982. godine, a širi društveni tokovi diktirani van svake logike estetike i lepog nisu mogli da mimoiđu oazu dizajna. „Dizajn centar” je prestao sa radom 1990. godine.