Nema bolje Amerike od Srbije

Branka Vasiljević

01. 05. 2016. 09:00

Почетком двадесетог века као контролор државне трошарине писац Бора Станковић радио је у пивари која је данас напуштена (Фото Р. Крстинић)

Pr­vog ma­ja 1855. go­di­ne u Be­o­grad se do­se­lio Ig­njat Baj­lo­ni. Sa su­pru­gom i če­tvo­ri­com si­no­va ovaj po po­re­klu Ita­li­jan do­šao je u pre­sto­ni­cu Sr­bi­je ume­sto da ode u Ame­ri­ku. Gra­dom je kru­ži­la pri­ča da mu je fa­mi­li­ja po­sla­la pi­smo u ko­me je pi­sa­lo: „Ne­ma ti bo­lje Ame­ri­ke od Sr­bi­je”. 

Osno­vao je pred­u­ze­će „Ig­njat i si­no­vi”, a dva­de­se­tak go­di­na ka­sni­je ku­pio je pi­va­ru na uglu uli­ca Ska­dar­ske i Ce­tinj­ske ko­ju je 1850. go­di­ne iz­gra­dio Fi­lip Đor­đe­vić. Stvo­rio je moć­nu fir­mu o či­joj sna­zi i da­nas sve­do­či deo in­du­strij­skog kom­plek­sa. 

– Za vre­me austrij­ske vla­da­vi­ne oko Baj­lo­ni­je­ve pi­ja­ce  bi­li su ba­sti­o­ni, a po­čet­kom 19. ve­ka na­se­li­la se si­ro­ti­nja. Oko 1870. sa iz­grad­njom Ska­dar­ske uli­ce, ta pe­ri­fe­ri­ja po­če­la je da se ur­ba­ni­zu­je i po­sta­je cen­tar  – ob­ja­šnja­va dr Vi­do­je Go­lu­bo­vić, autor knji­ge „Sta­ri Be­o­grad – to­po­graf­ski reč­nik”. Taj deo gra­da po­stao je i ostao po­znat po Baj­lo­ni­ju.

– Ig­njat Baj­lo­ni umro je 1875. go­di­ne, a pi­va­ru je pre­u­zeo naj­sta­ri­ji sin Ja­kov. On je na­ba­vio no­vu opre­mu u Austro­u­gar­skoj, iz­gra­dio sla­da­ru i vo­do­vod do Du­na­va oda­kle se snab­de­vao vo­dom – ob­ja­šnja­va Ne­nad Lu­kić, isto­ri­čar. Ta pi­va­ra je 1892. pro­iz­vo­di­la 60.000 hek­to­li­ta­ra va­re­nog pi­ća od hme­lja.

– Ja­kov je iz­ne­na­da umro 1902. go­di­ne, a po­sao je pre­u­zeo Ig­njat mla­đi Baj­lo­ni, tr­go­vac i ban­kar. Go­di­na­ma je bio vi­ce­gu­ver­ner, a za­tim i gu­ver­ner. Nje­gov pot­pis na­la­zi se na pr­voj nov­ča­ni­ci štam­pa­noj u No­vom za­vo­du za iz­ra­du nov­ča­ni­ca u Top­či­de­ru – ka­že Lu­kić.

Dok je Ig­njat ru­ko­vo­dio pi­va­rom is­ko­pa­na su dva bu­na­ra za vo­du du­bo­ka oko 300 me­ta­ra. 

Pi­će od ječ­ma pro­iz­vo­di­lo se sve do 1944. go­di­ne ka­da je zbog ne­do­stat­ka uglja i sa­ve­znič­kog bom­bar­do­va­nja pi­va­ra pa­la u mi­nus.

Po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta je na­ci­o­na­li­zo­va­na, a od 1963. do 1989. po­slo­va­la je u sa­sta­vu BIP-a. Pro­pa­le i go­di­na­ma na­pu­šte­ne ha­le ne­ka­da­šnje pi­va­re ne­dav­no su na­se­li­li ra­zni klu­bo­vi. Iz­me­đu oro­nu­lih zgra­da sme­šte­ni su auto-pe­ri­o­ni­ca i par­king ko­ji se na­pla­ću­je.