Poljuljan naftaški tron Rijada
Краљ Салман (Фото Ројтерс)
U jeku povratka najoštrijeg rivala u meč, dominantan igrač baca se na svoje slabije karte. Nelogično, zar ne?
Vodeći svetski izvoznik nafte, Saudijska Arabija je 17. i 25. aprila povukla upravo dva takva poteza.
Kraljevski dvor u Rijadu najpre je torpedovao međunarodni naftaški dogovor u čijem je oblikovanju učestvovao od početka do gotovo samog kraja. Pred očima celog sveta, Saudijska Arabija je 17. aprila u Dohi javno izblamirala sve učesnika skupa o združenom zamrzavanju proizvodnje nafte, radi suzbijanja tekuće petrokrize. Petnaest revoltiranih delegacija napustilo je „Šeraton” u Dohi, mnogi među njima, na primer Rusija, najavljujući da sa OPEK-om više neće voditi strateške pregovore.
A zatim je 25. aprila saudijski princ Muhamed bin Salman (30), nadležan za državnu odbranu, spoljnu politiku, ekonomiju i resor nafte, objavio da će vodeća monarhija sunitskog sveta vrlo brzo, za samo četiri godine (!), izmestiti privredni oslonac zemlje izvan biznisa sa petrolejom na kome je i utemeljena 1932. godine. Splet događaja između dva spomenuta aprilska datuma ukazuje da će Saudijska Arabija sledeći samit OPEK početkom juna u Beču teško dočekati kao dominanti igrač globalnog petromeča.
Naime, odmah pošto je Rijad u Dohi uslovio svoj potpis na dogovoru o zamrzavanju proizvodnje priključivanjem starog rivala - Irana tom sporazumu, Teheran je smesta poručio da „dijalog o saradnji treba nastaviti”.
Iran je takođe najavio da će uporedo sa spomenutim „dijalogom“ nastaviti sa ubrzanom proizvodnjom nafte i da će do junskog samita OPEK-a verovatno postići kvotu od pre sankcija od oko četiri miliona barela dnevno. Kada Iran postigne tu kvotu, Teheran bi mogao razmotriti učešće u pregovorima o zamrzavanju, poručio je ministar energetike Bidžan Namdar Zanganeh.
Berze nisu složne u proceni može li Iran tako brzo dostići taj zacrtani nivo proizvodnje od pre 2012. ponajviše zato što niko pouzdano ne zna najmanje dva ključna „detalja” vezana za tamošnju proizvodnju crnog zlata u vreme drakonskih međunarodnih sankcija.
Jedan je: koliko je stvarno Iran snizio proizvodnju u periodu kada zbog sankcija nije baš lako mogao da prodaje sirovinu? A drugi je kolike su strateške rezerve nafte Teherana?
Filijala Brukings instituta u Dohi navodi da Iran skladišti kod kuće (25–30 miliona barela neprodate nafte), ali i u luci Daljen u Kini. Koliko Iranci imaju nafte u kineskim skladištima, nije dostupna informacija. Samim tim nepoznata je i količina kojom bi Teheran prvom prilikom mogao zasuti tržište, ako tako eventualno odluči.
U međuvremenu, ljuljanje globalnog naftaškog trona Rijada uočava i međunarodni finansijski sistem. Naime, 17–25. aprila međubankarske kreditne stope („libor”) u Saudijskoj Arabiji skočile su iznad dva odsto – najviše od 2009. Saudijski kralj Salman je dan iza toga odobrio radikalne reforme koje je zvučno objavio omiljeni sin Muhamed bin Salman.
„Oslabljena Saudijska Arabija mogla bi se suočiti sa socijalnim nemirima nakon ekonomske reorganizacije”, procenjuje uticajni britanski portal „oilprice.com”.
U međuvremenu, razočarani učesnici petrosamita u Dohi pribrali su se.
„OPEK planira da na junski skup u Beču pozove Rusiju, Oman i Azerbejdžan”, zvanično je najavio 27. aprila Eulogio del Pinjo, ministar energetike Venecuele.
Dijalog petrodržava osetno osiromašenih od izbijanja krize 2014. godine se nastavlja.
Ako Iran do juna ipak dostigne proizvodnju od četiri miliona barela dnevno, i prihvati bilo koju formu dijaloga o solidarnom zamrzavanju proizvodnje, šta je sledeća petrokarta Saudijske Arabije?