Parastos 1. maju

Boško Jakšić

04. 05. 2016. 08:15

Zašto premijer tehničke vlade Aleksandar Vučić nije građanima Srbije čestitao 1. maj? Zašto to nije učinio ni predsednik Srbije Tomislav Nikolić, a i jedan i drugi nisu propustili priliku da pošalju uskršnje čestitke pravoslavnim vernicima?

Ako su Vučić i Nikolić mogli javno da saopšte svoju veru u uskrsnuće Isusa Hrista, bili su obavezni da iskažu i svoju veru u uskrsnuće životnog i radnog položaja miliona Srba čiji položaj nikada nije bio teži.

Vučić je, kao lider SNS-a, veoma zauzet postizbornim radnjama sa „cenzus koalicijom”, ali to nije opravdanje da se porukom podrške ne obrati masi nezaposlenih ili zaposlenih kojima su uskraćena elementarna prava, uključujući i borbu za društvo jednakih šansi.

Vučić je uoči 1. maja obećao da će se lično pozabaviti problemom zaposlenih u „Juri”, slučajem koji je postao paradigma socijalne ugnjetenosti, a propuštanje da i njima čestita Praznik rada stvara utisak da se svrstava uz veliki kapital iz inostranstva a ne uz radnike zemlje koju predvodi.

Tomislav Nikolić me takođe čudi, istina nešto manje. Bez obzira na njegovu otpornost svemu što je „crveno” ili na njegovo privatno crkveno neimarstvo, on je predsednik svih građana Srbije. To znači i radnika ili levičara.

Predsednik je barem mogao da se ugleda na svoju „drugu majku”: jeste i Vladimir Putin bio na vaskršnjoj službi, ali 1. maj se slavio u Rusiji. Više desetina hiljada ljudi marširalo je Crvenim trgom u Moskvi u okviru proslave Praznika rada.

Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin čestitao je 1. maj, kako valjda stoji u opisu njegovih obaveza, ali za vreme u kome živimo patetično zvuče njegove reči da država Srbija ne služi ničemu drugom nego da vodi računa o svojim građanima, ,,na prvom mestu o ljudima koji žive od svog rada”.

Ispade na kraju da je 1. maj u Srbiji bio praznik malobrojnih stranaka sa levice, koja je vence na spomenik Dimitriju Tucoviću na beogradskoj Slaviji polagala u nekoliko kolona.

Ivica Dačić, lider socijalista, usamljene partije levice u novom parlamentu, među retkima je čestitao praznik i poručio da „niko nema pravo da odustane od borbe za pravedniji svet”, mada ostaje enigma da li je poruka upućena onima koji se na tu temu nisu oglasili.

Lepo je bilo čuti da SPS podržava stvaranje društva u kome će biti poštovana radnička prava kako bi nivo socijalne pravde bio „na zavidnom nivou, kao u zemljama EU”, ali Dačić je time samo podcrtao raskorak pasivnog 1. maja u Srbiji i aktivnih radničkih protesta po Evropi.

Malobrojni crveni barjaci, grupice levičara u kojima je dominirala seda kosa, sve to ostavlja otužan osećaj kome su Vučić i Nikolić dodatno doprineli propuštajući da se solidarišu s pokličima za jednakošću, solidarnošću, socijalnom pravdom i socijalnom državom.

Utisak o marginalizaciji Praznika rada od državnog vrha doprineli su i sindikati, koji su, pravdajući se Uskrsom, odustali od tradicionalnih protestnih šetnji i okupljanja i pozvali radnike da sede kod kuće – kako bi bez „pritiska mase” u krugu porodice razmišljali o moćnim poslodavcima, otkazima, smanjenju zarada, minimalcima na crno, neplaćenom prekovremenom radu…

U pravu je lider Nove levice Borko Stefanović koji je, polažući venac u ambijentu koji je više podsećao na parastos 1. maju nego na slavlje velikog međunarodnog praznika, rekao da je u Srbiji sindikalno organizovanje skoro potpuno zamrlo, dok je položaj radnika sve lošiji.

Tačno, sindikalno organizovanje, jedna od tekovina evropske demokratije, ovde je odavno u zastoju. Sindikati su namenski podeljeni, neki njihovi lideri su svoje ideale kompromisno ugradili u kupoprodajne ugovore aminujući Zakon o radu ili nemo posmatrajući kako se položaj radnika sve više pogoršava.

Vučićevo i Nikolićevo ignorisanje 1. maja je ozbiljan propust.