Vitalnost religije

04. 05. 2016. 08:15

Вождовачка црква (Фото Драган Јевремовић)

Nisu se ostvarile prognoze nekih sociologa, zastupnika teorije sekularizacije, o neumitnom nestajanju ili marginalizaciji religije u procesu modernizacije društva. Demantiji su postali vidni već krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka i na evropskom, najsekularizovanijem tlu, uporedo sa događajima u vezi sa rušenjem Berlinskog zida.

Nekoliko je važnih socio-političkih faktora koji mogu pomoći u objašnjenju aktuelnosti religije u savremenom svetu u poslednjih tridesetak godina.

Na prvom mestu, to je krah komunizma i pad marksističko-lenjinističke ideologije u Evropi, a posebno u Poljskoj, Sovjetskom Savezu i bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Ali i druge komunističke zemlje, od Vijetnama, Kube do Kambodže, razočaranjem ljudi u pomenutu ideologiju, doživljavaju povratak religije.

Drugi faktor tiče se globalizacije i rasta migracija u svetu, te nastanjivanja migranata na prostore rastućih ekonomija, što je dovelo do stvaranja dijaspornih opština koje se najčešće zasnivaju na religijsko-etničkoj osnovi. Imamo primere s Turcima islamske veroispovesti u Nemačkoj, zatim aktuelni migracijski talas iz Sirije i sa severa Afrike u najrazvijenije evropske zemlje, kinesku budističku manjinu po čitavom svetu itd. Ovakve promene rađaju napetosti i konflikte koji ranije u tom intenzitetu nisu postojali. Tako su pomenuti savremeni migracioni procesi i sociokulturni trendovi doveli do slabljenja ranije homogenog kulturno-religijskog evropskog prostora. Odatle ozbiljan problem u nalaženju načina za moguće mirno sapostojanje različitih religijskih tradicija, ali i veliki izazov za državu koja treba da reguliše međusobne odnose ovih tradicija, što tu državu izlaže opasnosti da napusti tradicionalno liberalni pristup odvojenosti države od religije.

Kao treći faktor veće prisutnosti religije u savremenom svetu, treba navesti pad postkolonijalnog sekularnog nacionalizma na Bliskom istoku i u Severnoj Africi i uspon duhovne revolucije (Iran) i različitih oblika radikalnog islama koji koren imaju, s jedne strane, u masovnom protestu protiv korumpiranih i autoritarnih sekularnih struktura vlasti i bankarskog sektora, a s druge strane, u borbi za zaštitu kulturnog i religijskog identiteta protiv zapadnog liberalnog i sekularnog uticaja.

Četvrti faktor vitalnosti religije u (razvijenom) svetu tiče se pretvaranja religije u robu na tržištu religijskih ideja i praksi. Pored vidljivog delovanja religija u svetu, koje naglašava Habermas, a tiču se njihovog rivalstva, misionarenja i pojave fundamentalizma, Tarner navodi još nekoliko momenata koji dodatno osnažuju njihovu savremenu poziciju: globalizaciju pobožnosti, pretvaranje religije u robu i pojavu duhovnosti, pre svega na Zapadu. Globalizacija religije, tako, ima tri oblika: globalni revivalizam koji se tiče tradicionalnih oblika religije sa ortodoksnim verovanjima i praksom – bilo u crkvama, džamijama, hramovima ili manastirima – u koje spada i tradicionalni fundamentalizam, pentekostalci i harizmatske crkve; drugi oblik odnosi se na narodne i tradicionalne religije kojima su privrženi oni koji u njima traže utehu, isceljenje i različite vrste kompenzacija; i, na kraju, zapaža se širenje nove duhovnosti kao hetorodoksni, urbani i komercijalizovani oblik religioznosti koji je najčešće s one strane tradicionalnih, institucionalizovanih crkava.

Na kraju, očigledno se nameće zaključak da su religije u savremenom društvu vitalne. Svetske, istorijske religije rastu i iskazuju svoj društveni značaj, ponajviše u vezi s politikom identiteta u različitim delovima sveta, a novi religiozni izrazi i nezavisne crkve, potekle iz Sjedinjenih Država, s druge strane, umnožavaju se i globalizuju. Postajući, delimično, roba na tržištu duhovnih proizvoda, u nekim delovima sveta religija je sve manje u sukobu sa sekularnim društvom, pošto dospeva u okvire konzumerističke kulture savremenog kapitalizma.

Sociolog religije, viši naučni saradnik Instituta društvenih nauka u Beogradu