Pun kufer

06. 05. 2016. 08:00

Новица Коцић

Između „punog kofera” i „punog kufera” samo jedno slovo ili glasić razdvajaju dva značenja – ono bukvalno, banalno, od onog „prenosnog”, rekli bismo: metaforičkog. A razlika u natrpanim koferima nastaje pretakanjem onog svakodnevnog, doslovno rečenog, tričavog sadržaja – napunjenog kofera – u ono izuzetno, stvari i stvarčica „prenetog” značenja – kada meru pređe – dara. Jer, evo: moja kći pred put toliko natrpa kofer da otpadne ručica. A ja, sedeći danima pored prozora, radija i televizora, uz kompjuter i bajatu „dnevnu štampu” tiskanu za višednevnu uporabu, punim svoj kufer svakojakim mislima i nemislima, jedom i pizmom, hoću da pored punog kufera – eksplodiram. I dok ćerka otegli kofer bez ručice i šmugne na put, ja svoj virtuelni kufer, napunjen prenosnim značenjima, ne mogu da pomerim s mesta.

Ostadoh vezan i usidren uz kufer pun ničesa, šupalj i, zapravo, dupke prazan, natrpan samo onim što nazivamo Praznikom (dapače: Praznicima).

Naguralo se ove godine, između aprila i maja, u moj nepomični kufer, svakojakih đakonija, uskršnjih i prvomajskih darova, najpre lenstvovanja od pet ili šest dana (uključujući i „neradni” četvrtak, našoj deci, školarcima). A ona prenosna značenja u „punom kuferu” sada počinju da me zamaraju, tište i kinje.

Zamorilo me, doista, uz praznike prislonjeno izborno nadvikivanje, na primer, i opominjanje: ponoviće dvadeset hiljada nevinih izborničara (glasača) na ne znam koliko izbornih mesta svoje glasovanje, a da pri tom niko ni slovca ne rekne čija je krivica i ko će i kakvom će kaznom biti ukoren. Zbog popravnoga glasanja. Slavimo danove od praznika, a ne umemo tutnuti u kutijicu glasačku ispravno popunjen ili izbrojan listić prozvanoga Glasača.

Umorilo me kad curice Vremenke sa te-vea svejednako opominju kako će u najtoplijem delu dana temperatura biti najviša, kako je opet na redu ono slojevito odevanje i kako se nabujala bujišta rečnih tokova izmeštaju, a mi sedimo i s televizijskoga motrilišta dogledavamo prolećne bujice što hrle prazniku u susret.

Namučile me vatre uskršnje što iznenada a istodobno planuše, vele: na tri kontinenta i na krovovima četiri pravoslavna hrama. Znaju, ovoga časa, ili „cene”, da bi nezgasla sveća u kartonskoj kutiji mogla biti jedan od vinovnika neblagorodnih plamenova, ali, ne možeš s vatrom tek tako, ko zna, možda nije samo sveća krivac vatrenoj stihiji, na svete hramove ustremeloj. Nema mira i spokoja niti o praznicima, sa nebesa i kiše i vatre istovremeno liju i žare, pa ti vidi kojom ćeš pameću tolkovati takve znakove? Kufer mi pune i manje „opšte” ili društveno motivisane prazničke rapavosti: što se čorba jagnjeća pokusala, a pogača ubajatila; što šarena jaja, već potucana, leže na dnu činije, a niko ih ne „guli” i ne jede, što se torta Vasina naherila i beli šlag spao, što domaćica jedva čeka da potrči u Maksi ili Rodu, gde je već čekaju do patosa snižene cene od po 199, ili 299, 399 dinara, a knjigu kojoj su nadenuli da je kupim po 499 uopšte neću ni da pogledam. I sve tako, praznik postao jed, a ja zajedljiv i čangrzljiv: otići ću, čim po praznicima ponovo proradi, u moj zavičajni Klub penzionera, u zemunski zaklon od sveta i praznika, zaboravljen, a usred pijačne vreve. Sačekaću buduće članove, tek umirovljene mlade kolege, da praznicima iza leđa punimo naše kufere svakojakim zađevicama i opaskama.

Reditelj (po praznicima)