Rekorder bez mandata

Nikola Belić

16. 05. 2016. 08:06

Владимир Павићевић (Илустрација Драган Стојановић)

Pre izbora opozicionari i kolege iz Nove stranke nazivali su ga „šampionom srpskog parlamentarizma”, a posle 24. aprila nije dobio priliku čak ni da odbrani prestižnu titulu najaktivnijeg poslanika. Umesto ulaska u novi saziv skupštine, u kojoj je doskora bio prvi po broju obraćanja, Vladimir Pavićević dočekao je da podnese ostavku na sve partijske funkcije, pre svega potpredsedničku.

Docent FPN-a, s reputacijom odličnog poznavaoca političke teorije, postao je tako, bar za veći deo javnosti, žrtva političke matematike – na listi koja je osvojila 16 mandata, bio je kandidovan na 35. mestu. Uprkos utisku da je otpisan zbog stranačke kalkulacije, Pavićević je svoje povlačenje objasnio kao „lični čin” i „princip etike i odgovornosti”, dodajući da ostaje član Nove stranke. Rekao je i da je sam prihvatio 35. poziciju, verujući da će njegova koalicija osvojiti dovoljno glasova da i on uđe u parlament.

U radnu biografiju svakako će moći da ubeleži i neke egzaktnije računice. Za dve godine dostigao je čak 1.200 obraćanja u skupštini, a samo u 2015, od čak 830 podnetih amandmana, usvojena su mu 144. Za njegov poslanički rad mogu da se vežu mnogi statistički podaci koje i sam pedantno svodi i ističe. Javnost će ga se možda setiti i kao vatrenog govornika, po čestom osmehu i gestikulaciji, ili po tome što je naprednjaku Zoranu Babiću poklonio Titovu biografiju, ili kao nekoga ko često pominje princip akademske čestitosti i poštovanje institucija.

Ali će protivnici, između ostalog, moći da mu zamere političko „lutanje”. Ostavka u Novoj stranci, u čijem je osnivanju učestvovao pre tri i po godine, iako je i dalje član, bila mu je treće veliko povlačenje. Bez većih lomova 2009. je napustio LDP, u koji je ušao 2008. Pokušao je 2011. da pokrene i „Krivajski proces”, stranku nazvanu po mestu okupljanja, govoreći da su Srbiji potrebne nove snage i da je sa mladim saradnicima zasnovao „liberalnu osu i preciznije onaj njen deo koji pokriva ideje i vrednosti socijalnog liberalizma”.

Sem politike, mnogi ovog liberala, rođenog 1978. u Kotoru, prepoznaju i po akademskom delovanju. Diplomirao je pod mentorstvom Ilije Vujačića 2001, a master studije završio je na Univerzitetu u Bonu 2003, da bi ih 2004. nostrifikovao na beogradskom FPN-u, gde je i doktorirao 2011. Angažovan je na više predmeta povezanih s političkom teorijom i istorijom i metodologijom političkih nauka. Nisu retki njegovi studenti koji kažu da je reformisao nastavu, u pokušaju da ih aktivnije uključi. Govore i da je oduvek insistirao na zdravom životu i sportu. Tako i danas na društvenim mrežama često pominje trčanje i skorove sa raznih staza. Čini se da ih zapisuje s istom predanošću kojom se bavio i parlamentarnom statistikom. Zato ostaje otvoreno pitanje da li i sada pravi politički predah do neke nove izborne trke, ili je na skupštinsku „atletiku” stavio tačku.