Buržoazija i palanka
Prepoznao sam sebe u Ćirjakovićevom „autoru kojem je urednica rekla da ne može više pisati jer je jedan njegov tekst objavljen u ’Politici’”. Da li sam se prepoznao adekvatno ili ne, da li je Ćirjaković želeo da me kritikuje ili možda podrži (u čemu?), nije mnogo bitno. Bitno je nešto drugo: pomenuti tekst najbolje je reflektovao prvu i poslednju strategiju palanke – pabirčenje po čaršijskim tračevima – a bolje od Konstantinovića odslikao njen politički horizont – prekoplotsko spletkarenje. Manevri cipelarenja „Peščanika”, mene (ukoliko ga je i bilo) i ostalih koje autor smatra drugosrbijancima utoliko mogu biti centar analize. Našavši se dobrano zapletenim, trebljenje „nas” od „njih” je jedino što je piscu teksta ostalo, pa pošto se zabarikadirao u jednu poziciju, Ćirjaković pokušava zaključati i one koji se sa njim ne slažu.
Međutim, dvodecenijska rasprava između prve i druge Srbije ostavlja jedno polje potpuno neosvetljenim: zahtev za restauraciju kapitalističkih društvenih odnosa došao je sa obe strane. Kao i politika u kontekstu kapitalističkih hijerarhijskih odnosa, i „palanka” zavisi od mimikrijske igre kojoj su nejasni modulator, odašiljalac i repetitor. Upravo stoga ona facilitira i ostale oblike maskiranih inverzija čime omogućava mehanizme koji odgovaraju na potrebe sakrivanja identiteta društvene moći i transformacije političke i ekonomske moći u čistu silu i obratno. Ne zna se ko je iza maski pre dve nedelje porušio pola grada, ali se zna šta bruji po (internet) čaršiji. U Hercegovačkoj ulici moć kapitala i vlasti uzela je oblik maskiranih anonimusa, dok je u Ćirjakovićevom tekstu politička moć mase koja bi volela da ostane anonimna uzela oblik samog Ćirjakovića. On je tako dobrovoljno pristao da se potpiše ispod perfidnog i bezimenog mehanizma denuncijacije neugodnih pojedinaca. A mimikrijska igra je, izgleda, i inherentni deo (ipak dobro uigrane) predstave, ali je pre svega strateški interes vladajućih elita.
Valja podsetiti na levu perspektivu raspada Jugoslavije: ona je razvaljena da republičke elite ne bi jedna drugoj pravile konkurenciju u grabljenju društvene imovine. (Možda se upravo na ovom primeru reflektuje dinamika bezimene sile: ko je razvalio Jugoslaviju? Svi i niko. Kamen je najprecizniji kada ga baca anonimna masa.) Integralni deo projekta je i zatvaranje javnih mnjenja u lokalne nacionalne fioke i svođenje političke sfere na sokačko olajavanje. Stoga „palanka”, po mom mišljenju, nije dubinska kulturalna odlika nekih „nas” naspram „njih” i obratno, već integralna komponenta političkog projekta (sitno)buržoaskog – „palanačkog!” – obesmišljavanja javne sfere i njenog svođenja na dnevno političarenje na granici (ali i preko nje) čaršijskog ogovaranja.
Noseći (sitno)buržoasku politiku, palanka je donela i cinične mehanizme vladanja. Utoliko, pomenuta polemika je pomalo passé i nema veze sa Konstantinovićem, već prvenstveno sa mehanizmima legitimacije buržoaskih olupina – sakralizovanih nacionalnih država – nastalih na zgarištu Jugoslavije.
Ako je Konstantinovićeva „palanka” opisala mizanscen, matricu u koju je bilo ostalo samo da se ulije neki konkretni ideološki projekat i aparat, onda se to desilo kada se Srbija (i svi ostali izgovori za države nastalih nakon raspada) zatvorila u nacionalnu fioku sa sakralizovanim objektom nekritičkog obožavanja u sredini – nacionalnom državom. Insinuirajući u jednom trenutku da se dobijanjem nacionalne penzije dobija i patriotski flaster preko usta, Ćirjaković to demonstrira u čistom obliku: nacija se ima voleti, a ne kritikovati – kakva god da je.
Magistar politikologije