Škola za život na selu

23. 05. 2016. 22:05

Овде ће „у клупама” бити туристи и путници намерници (Фото: А. Васиљевић)

„Zemljače, ako si otišao iz zavičaja, završio razne škole i zanate, ako si na visokom položaju u državi, nauci, školi, univerzitetu, fabrici… ne zaboravi da te je podigao i othranio znoj tvojih predaka seljaka – tvoj zavičaj.”

Ove reči ispisane su na jednoj od nekoliko kamenih kapija na ulazu u „Rašino selo”, u selu Rudovci kod Lazarevca.

Radoje Stanojlović, vlasnik imanja, pretke nije zaboravio. On je doktor ekonomskih nauka i četiri decenije živi i radi u Kaliforniji. Sebe ipak smatra Lazarevčaninom i, kako sam reče, seljakom.

Zato je i podigao ovu „školu za selo” čiji se „đaci”, turisti i putnici namernici, mogu podučiti zaboravljenom seoskom životu.

– Video sam da je srpsko selo prazno i rešio da krenem u misiju njegovog spasavanja i zaustavljanja bele kuge – kaže Raša.

Ovo imanje nije kao druga slična. Ne zasniva se na principu „lezi i odmaraj”, nego „radi i odmaraj”.

Posla uvek ima, a pogotovo sada, kada školi počinje „letnji semestar”. Nahraniti koke, ćurke ili patke, okopati paradajz, zaliti maline, izvesti konje da se istrče...

Tu je i jedini srpski hotel za konje.

– Kad u neki od naših hotela dođe recimo neki bogati stranac i dotera prikolicu sa rasnim konjima, može da ih dovede kod mene. Pa, neće ih valjda pustiti da pasu na ulicama – šali se Raša.

A atovi ovde zaista imaju „de luks” smeštaj. Trče, spavaju na udobnim „krevetima” od piljevine, a pošto se između „apartmana” nalaze prozori, mogu i da se gledaju i „druže”.

Među kamenim kapijama njegovog imanja suvereno vladaju i životinjski Angela, Obama i Putin, a gazda planira da usvoji Trampa i iščekuje da se uskoro rodi i Hilari.

Dvorište imanja puno je zelenila.

Najupadljiviji je veliki toranj od pet spratova, za koji mnogi kažu da je najviša drvena građevina u celoj Šumadiji i odakle puca pogled na njive i livade i lazarevačke kopove.

Trebalo bi da u bašti bude izgrađen i bazen. Zasad neozidani vodeni prostor oivičen je masivnim kamenjem, koje, kao i drvo, Stanojlović obožava. Tu su kamen ljubavi, Mišićev kamen, koji je Radoje dobio od unuka velikog vojvode i kamen Triglav.

Na ranču se nalaze i babin i dedin vajat, čardak, mlekar, dečji kutak, vodenica...

Posle napornog radnog dana „đaci” ove škole za selo mogu se posvetiti i čitanju, a za to je Raša napravio jednu dobro opremljenu biblioteku-muzej u kojoj je najviše knjiga iz istorije, geografije i filozofije. Ravnopravno jedna pored druge, tu su zastave, a među njima srpska i američka. Rame uz rame, portreti Tita i Draže. Na zidu uramljen i odgovor Bila Klintona na jedan dopis ovog preduzimljivog Srbina. Primerci „Vremena” iz 1938. godine, suveniri iz brojnih zemalja koje je ovaj pustolov iz Lazarevca obišao, pa čak i servisna knjižica njegovog prvog automobila – „tristaća de luks” čuvaju uspomene na neke prošle dane. Da je kultura seljacima bitna, svedoči i otvorena scena i amfiteatar gde se održavaju koncerti i predstave, ali i zidine koje su oslikali mnogi učesnici likovnih kolonija u ovom selu.

Najveći deo godine, Raša i njegova druga supruga, Kineskinja Manju Cui, koja je primila pravoslavlje i na krštenju uzela ime Jovana, provedu u Rudovcima, održavajući ovo svoje malo bogatstvo.

– Dugo tražim domaćina za imanje, ali ljudi izbegavaju odgovornost. Sve što želim jeste pošten čovek koji ne laže, ne krade, istrajan je i posvetio bi se poslu dugoročno – kaže Stanojlović i dodaje, da „gradonačelniku” svog seoceta zauzvrat nudi da ubira prihode od ranča.

Raši se izgleda osmehuje sreća, jer ga je naša ekipa zatekla u pregovorima sa nekolicinom mladih ljudi koji bi hteli da preuzmu posao. Jedini problem jesu rigorozni zakonski propisi koje nove gazde moraju ispuniti kako bi ih zaobišle brojne inspekcijske službe. Zbog toga će morati malo i da dograđuju, pregrađuju i prerađuju pojedine objekte, kako bi Rašino selo u toku cele godine neometano radilo i primalo goste.