Druga strana medalje

           Čak ni sada, godinu dana nakon dolaska u Kanadu, još uvijek ne mogu da osjetim ono zadovoljstvo koje mi je, prvih dana po dobijanju vize, pričinjavala pomisao da odlazim iz Bosne. Priče o zapadnom standardu su manje-više tačne, ali postoje stotine nekih drugih stvari koje su me baš zatekle i natjerale da se upitam jesam li povukao pravi potez.

            Prve stvari koje se primjete u Kanadi su osmijeh i ljubaznost. Za nekoga ko je odrastao na brdovitom Balkanu gdje trgovci svaki dan ustaju nalijevu nogu i gdje šalterski službenici određuju stroga pravila ponašanja u radijusu od sto metara oko sebe, susret sa ljubaznim facama i osmijesima svuda unaokolo ti govori da ovdje „nešto nije u redu“. Jer, kako drukčije objasniti taj fenomen gdje ti svi ljubazno odgovore 'ak 'oćes i na tri vezana pitanja? Ili, da ti, po izlasku iz supermarketa, prodavac fino upakuje i odnese do auta sve što si, gonjen balkanskim sindromom iznutra:"Brže, nestaće, poskupiće.", kupio.

            Međutim kao i svaki mač sa dvije oštrice i u ovog mača je ona oštrija strana okrenuta prema tebi. Iz nečega u glavu ti dođje kad počneš da plaćaš "proizvode i usluge".

           Vidiš, recimo, pakovanje koka-kole košta 4.99 dolara. Dobro. Odlaziš da platiš, daješ nasmijanoj djevojci 5 dolara, međutim, ona ti kaže da je cijena 6.25 dolara. Ti je gledaš brdskim sporomislećim pogledom, tako svojstvenim u tvojoj porodici. Na tvoja pitanja: Otkud? Kako? Zašto? ona ti strpljivo odgovara da na cijenu od 4.99 ide GST, porez koji udara Vlada, zatim PST, porez kojim nas usrećuje Provincija, zatim još neki sitniš za reciklažu, očuvanje čovjekove okoline, kaucija i to je to. Kao što rece Branko Ćopić: "Skuplja pita neg' tepsija."

            Sa proizvoda prelazimo na usluge. Kupovina računara i instalacija interneta su obavezne stvari koje zadese Srbina po dolasku na razvijeni zapad i to uglavnom zbog toga što znaš da bi, da si kući u Bosni imao kompjuter, bio glavni u selu, pa bi, ako ništa drugo, sad da izigravaš facu kad se svojima javiš telefonom: "Šta se radi ?! Ma, evo, ništa posebno, baš sam sad bio malo na internetu i tako..." Nit' si ti našao nešto zanimljivo na internetu što bi sad sa njima da podijeliš, nit' to njih pretjerano interesuje (njihov interes više otkrivaju pitanja tipa: Ima li naših tamo? Pratite li suđenja u Hagu? Pošto je tamo meso?)

          Za instalaciju interneta postoje desetine kompanija i sve, u suštini nude jedne te iste stvari, ali po različitim cijenama. Naravno, Srbin se, poučen iskustvom sa koka-kolom, neće tako lako navući na tanak led. Ovaj put će oprezno da se raspita za sve te njihove poreze i ostale sitne klopke pod zajedničkim imenom FEES. Razgovaraće sa komšijama i nakon što mu svi predlože kompaniju za koju će imati popust jer s njom već imaju ugovor za kablovsku televiziju, Srbin će namjerno da precrta ime te kompanije u svom blokčetu. Ako mu, kojim slučajem žena ili djeca prigovore pominjući neke sitnice kao što su gubljenje vremena "ako već ne vjeruješ ljudima" Srbin će samo da ih ošine pogledom koji izražava ljutnju i možda neku tugu što Bog nije podario pamet i drugima nego ovako Srbin mora da se muči sa njima i objašnjava im osnovne stvari. Nakon toga on u ruke uzima poslovni imenik od 1300 stranica, pljune u šake (bez ovog obaveznog rituala on nijedan posao ne započinje) i „ožeže“. Nakon eliminisanja svih kompanija koje mu se učine sumnjivim (naravno, telefonsko nazivanje istih i raspitivanje o cijenama, uslovima i sličnim sitnicama koje, kao za pakost, nisu stavili u imenik, ne dolazi u obzir, jer bi za taj Sizifov posao trebali dani napornog rada), odabere se par njih, uzmu se tri sata vremena preda se i maraton može da počne. Naravno, nakon što se okrene njihov broj ne treba se zavaravati da će razgovor sa "prvim raspoloživim agentom" da počne istog trenutka. Ne. Srbinu se tada na raspolaganje stavljaju desetine nekih opcija i osjeća se nešto što Francuzi zovu „deža vi“. Srbin, naravno, drukčije posmatra samu pojavu i ima svoje, srpsko, ime za to: "Zar opet, hebo ga Bog?" Zašto pitanje i zašto psovka? Teško je to objasniti. Srbinu su se, tokom istorije, nametala mnoga pitanja i on se, barem s prva, trudio da, prije nego što odgovori na svako, dobro razmisli, razmotri sve raspoložive činjenice i tek onda donese odluku. Vremenom (tokom vijekova) se naučio da razmišlja sve manje i sve kraće kako su razlike između posljedica različitih odgovora bivale sve neznatnije. Na kraju se pomirio sa sudbinom i počeo na izborima da glasa za onoga čiji je kvadratić bio prvi odozgo i da na TV-u stalno gleda program koji mu je na prvom kanalu.

            Naravno, to će samo površnom posmatraču koji se oslanja na nekakve tamo egzaktne nauke, logiku i zdrav razum i koji, analogno tome, očito ne poznaje Srbe, izgledati čudno i neuobičajeno, ali onome ko je svoj vijek proveo sa Srbima, svako drugo rješenje bi spadalo u domen naučne fantastike. I zato sada on kune i bogara, jer ga opet tjeraju da nešto bira, a iskustvo ga je naučilo da se nakon svakog biranja stvari baš i ne promijene, koliko god se on trudio i vodio rat sa rodbinom i prijateljima koji su se svi namjerno urotili protiv njega i tjeraju ga da povuče pogrešan korak. Samo, ovdje postoji razlika. Srbin, ovog puta, mora da misli dok bira. Ta, u ovoj sferi Srbinovog života, nenaviknuta aktivnost izaziva glavobolje, ružne sne i svađe u porodici. Prve dvije stvari nastaju kao posljedica vječite Srbinove strepnje: "Jel' to mene neko pokušava da za..be možda?" Svađe u porodici nastaju jer Srbinova djeca, po pravilu imaju skup ukus i uvijek ga pokušavaju nagovoriti da uzme bolji auto, veći stan ili, u ovom slučaju, bolju internet konekciju. I dok djeci objašnjava uzaludnost njihovih napora jer do 18. godine ionako nemaju pravo glasa u njegovom stanu a poslije 18. će svejedno biti "mrš mi iz kuće", Srbin se pita šta je to Bogu zgriješio kad čak i njegova životna saputnica (žena u mene) drži djeci stranu, kao i uvijek, a ne njemu. I u tom trenutku u Srbinu se budi njegovo drugo i pravo JA, razlog zašto Srbi nemaju srednja imena. Srednje ime svakog Srbina je INAT.

            Iduća Srbinova rečenica je odraz one njegove vječite strepnje, a u isto vrijeme i objava rata svima koji misle da se njemu može tek tako isprati mozak:

"E, neće mi ga majci niko mene zahebavati!" On će namjerno da izabere najlošiju konekciju, da baš pokaze svima, U INAT.

            Kasnije će se sve po običaju obiti o njegovu glavu, jer će između učitavanja stranica moći da popije kafu i odigra pola partije šaha sa komšijom sa osmog. Tada se u njemu potvrđuje njegova teza o uzaludnosti svađanja sa ženom i djecom oko bilo ćega ("Kako samo ja nikad nisam u pravu?"- Srbin se pita) i on je jedan korak bliže potpunom pomirenju za životom, biranjem i ostalim stvarima koje idu uz to.