Državni posao

Ljubodrag Stojadinović

30. 05. 2016. 22:05

Srbija je opčinjena nasiljem i skoro ništa ne čini da ga suzbije. Moguće je da kao društvo priznajemo nemoć pred vitalnim modelima bahatosti, pri čemu je čežnja za građanskim spokojem samo još jedan vid socijalne utopije.

Teško je iz prve nabrojati sva poprišta nasilja, ali evo ovlašnog pokušaja: saobraćaj, porodica, škola, sport, politika, tajna policija i tajna politika. I još mnogi opasni hibridi nastali ukrštanjem nekih od navedenih vrsta. Ne znamo, naravno, šta sve iz čega proizlazi, ali opšte mesto o „dugotrajnoj vrednosnoj krizi” samo je proizvod istinske krize društva.

Pojedini teoretičari društvenog propadanja skloni su da temeljno objašnjenje traže u ratovima devedesetih. Navodno je skoro sve balkanke države zahvatio kolektivni posttraumatski ratni sindrom, pa je u situacijama visoke frustracije sila brža od razuma.

To bi moglo da bude donekle tačno, budući da su ratne traume potencirane mirnodopskim beznađem dodatno gorivo za ionako kratak balkanski fitilj. Ratovi su, ipak, relativno davna prošlost.

Šta je uradila država? Malo, ili skoro nimalo. Dodatna pauperizacija, ne samo proleterske sirotinje, nego i negdašnje srednje klase, stvara dobre uslove za ilegalni izlazak iz sistema: masovni kriminal u marginalnim grupama, uz nasilje koje proizvode gomila i publika. Ali i kapitalna bahatost koju je sebi priuštila vladajuća kasta.

Sa svim oblicima vlasti država je imala razumevanje za tzv. huliganizam, mada je reč o daleko opasnijem fenomenu: stvaranju borbenih navijačkih grupa, s odlikama dirigovane i prividno nekontrolisane paravojske. Srpski fudbal je neopisivo loš, u Evropi bez imena i značaja, ali su borbe na tribinama oko oranica na kojima se igra parodija nogometa, već mnogo godina daleko opasnije od razloga zbog kojih su započete.

„Politika” se bavila sudnjom nedoumicom, zašto huligani imaju razumevanje policije, podršku sudskih vlasti i kolektivnu amnestiju države? Ne može biti dovoljno dobrog odgovora na ova pitanja, jer novine i nisu zadužene za odgovore, a država uglavnom ćuti. Još su tu i stranačke vojske, kojima se stranka ne zamera čak i kad postane država.

Marginalne grupe na taj način postaju politički činilac, i za tu okolnost one traže (i dobijaju) ustupke koji se svode na jednostavno ignorisanje unosnih poslova kojima se „navijači” bave.

Nema modela ni za rešenje vršnjačkog nasilja. Dečaci koji počinju da osećaju sopstvenu fizičku snagu imaju najgore moguće uzore. Za mnoge od njih nasilništvo je brzi put za afirmaciju koja se u ovom društvu računa: budi nemilosrdan, jači od drugih, ne obaziri se, niko ti ništa ne može i neće.

Uzroci vršnjačkog nasilja traže se u porodici ili u školi, a ono se odigrava negde između, na granici socijalnog i vaspitnog beznađa i pravosudne nemoći. Škole su postale idealno tržište opijata, a klinci najranjivija ciljna grupa dilera. Setimo se akcije „Sablja”, posle koje je ondašnji ministar policije trijumfalno izjavio: „Tržište droge u Srbiji je razoreno”.

Ništa pogrešnije od toga. Takav posao ne može biti razoren ako se ne razara stalno, to je proces a ne jedna akcija, a za takav kontinuitet država nema dovoljno volje, ako uopšte želi da je nađe.

Ugledni pravnici smatraju da Srbija nema dobre zakone koji mogu da budu delotvorni, a i tamo gde postoje, pravosuđe je u sferi konzervativne inercije, sistemskog zakrečenja i dozirane korupcije.

Kako će ova država izaći na kraj s noćnim nasiljem u Savamali? Sva je prilika da iz njega mora da se izvuče, makar i grbava, jer je zataškavanje najgora solucija. Zabrinjava ćutanje, pokušaji besmislenih objašnjenja i opravdanja, ignorisanje zaštitnika građana, preduga istraga...

Savamala je ključni test za poverenje u ovu (tehničku) vlast. Neizbežno je da kažu ko je napao deo grada, zbog čega, ko ga je u to uvalio? To bi bio prvi korak ka nekakvom otaljavanju odgovornosti. Glupo jeste, ali i mnogo opasno. Premijer reče da je to učinio neki idiot, ali taj je prilično vispren kad još niko nije otkrio njegovo lice iza crne čarape.

Napisah u prošlom broju kako strepim da će slučaj fantomskog nasilja verovatno biti trapavo arhiviran. Sve vodi ka tome, malo je verovatna konferencija za štampu na kojoj neko iz grada ili vlade saopštava detalje o tome šta je bilo i zašto se to dogodilo. I imena nasilnika. U ime koga i čega su rušili tako silovito i razbojnički ako razlog nije širenje mračne varijante užasa.

Nikakva borba protiv bilo kakvog nasilja neće imati smisla, ako država ne objasni razloge za svoje iracionalne nasilne poduhvate.