Nisam uzeo gitaru da bih smuvao devojke

Jelena Koprivica

02. 06. 2016. 15:54

Ерик Клептон (Фото: Џ. Логсдон/„Universal Music”)

 

 

Posle više od 50 godina karijere samo što je 30. marta proslavio 71. rođendan, Erik Klepton objavio je ovih dana novi, 24. solo studijski album kojim poručuje: „Još uvek volim”. Album „I Still Do”, na kome su se, pored originalnih Kleptonovih kompozicija našle i obrade pesama Dilana, Kejla, Liroja Kara, Pola Brejdija, još jedan je delić neverovatnog kataloga slavnog engleskog gitariste, kantautora i pevača, koji je kao klinac bio talentovani student Umetničkog koledža Kingston, ali kada je prvi put video Džerija Lija Luisa na televiziji, „odlepio” je za muzikom.

Proslavio se u grupi „Jarbirds” (Yardbirds), a ostrvska štampa ga je još tada proglasila „virtuozom na gitari”. Kada je osnovao „Krim”, govorio je: „Želim da započnem revoluciju u muzici.” Svirao je u „Bluzbrejkersima”, „Blajnd fejtu”, sastavu „Derek and the Dominos ”, a početkom sedamdesetih godina otisnuo se u solo vode, objavivši dupli album „Layla and Other Assorted Love Songs”.

Koliko god da je nizao muzičkih uspeha, toliko je „stvorio” problema u svom privatnom životu, prevashodno sa porocima (alkoholom i narkoticima), iz kojih je, po sopstvenom priznanju, jedva „izvukao živu glavu”. Čuvenu pesmu „Tears in Heaven” posvetio je tragično preminulom sinu Konoru, koji je 1991. pao sa 53. sprata oblakodera na Menhetnu. Kada je krajem devedesetih godina upoznao sadašnju suprugu Meliju, sa kojom je dobio tri ćerke, vratila mu se vera u život.

Još šezdesetih godina osvanuo je čuveni grafit: „Klepton je bog!”, a on je jedini muzičar koji je tri puta uvršćen u Rokenrol hol slavnih: osim kao solo umetnik, i kao član „Jarbirdsa” i „Krima”. Iako jedan od najuticajnijih gitarista svih vremena, koji se našao u gotovo svakom izboru najboljih instrumentalista ikad, Klepton je uvek bio skroman. Išao je toliko daleko da je u jednom intervjuu, na pitanje kakav je osećaj biti najbolji gitarista na svetu, odgovorio: „Nemam pojma, pitajte Prinsa...” Uvek je govorio da muzici služi, pa zato i traje, a u intervjuu povodom izlaska novog albuma, urađenom zahvaljujući diskografskoj kući „Universal Music”, Klepton se seća da je gitaru prvi put uzeo u ruke kada je imao 13 godina:

Kad je Taunsend spašavao Kleptona
Kleptonov „I Still Do” producirao je njegov stari saradnik, Glin Džons, koji je u bogatoj karijeri potpisao i ploče „Rolingstonsa”, „Cepelina”, Dilana, sastava „Hu”, „Kleša”... Međutim, prvi susret Kleptona i Džonsa 1973. nije baš protekao „glatko”, seća se Erik:
– Kada je Pit Taunsend („Hu”) pokušao da me spasi od samodestrukcije („iz kandži” heroina, prim. aut.), plan je bio da sviramo u „Reinbou teatru”. A mene ništa nije interesovalo, pa ni da sviram. Kasnio sam na svirku, ne sećam se ni kako sam uspeo da stignem tamo. Ta svirka je bila snimljena, kako bi bila objavljena na živom albumu „Eric Clapton’s Rainbow Concert”. Glina su zamolili da uradi miks, i trebalo je da se pojavim tokom miksa, a naravno nisam došao, priča Erik, a Glin se nadovezuje:
– Pit je zaista želeo da izvuče Erika, jer je bio u strašnom stanju. On i Roni Lejn su se dogovorili da snime album, a mene su zvali da ga produciram. Bio je jedan instrumental, za koji je Pit rekao da samo Erik može da ga odsvira. Moja reakcija je bila: O, ne, samo ne on. Pit je odbrusio: „Ne zanima me šta misliš, zato ćuti”. I Erik je došao, odsvirao briljantno, i potpuno me osvojio. Završilo se tako što me je posle snimanja pitao da li želim da produciram njegovu sledeću ploču. Odgovor je bio da, a ploča „Slowhand”.

– Nisam, kao što to obično moje kolege kažu, uzeo gitaru da bih smuvao devojke. Naprotiv, plašio sam se devojaka. Uvek me je zanimalo šta je to što se krije iza sviranja. Sve ste tada mogli da vidite na televiziji, a mene nije zanimalo ono što je očigledno, već sam bio zainteresovan za ono što je iza. Nije me zanimalo da budem na TV, već da naučim odakle je sve poteklo. Zato sam voleo Lonija Donegana, jer je uvek nešto bilo skriveno. Otvorio mi se čitav novi svet, i sve je postalo nekako mnogo dublje.

Iako ste predvodili toliko grupa, govorili ste da ne želite da budete vođa, već samo da svirate gitaru...

Meni se mnogo puta tokom karijere dešavalo da me privuku pevači. Želim da svoj „vagon” delim sa nekim. Ponekad mi prija da budem isturen na bini, ali uglavnom ne volim da budem vođa. Tek sam nedavno pronašao način da u tome uživam. I tek sad mi prija da pevam, kao nikad pre. Tek sad mogu dušom da se povežem sa onim što pevam.

Kada u naslovu novog albuma kažete „Još uvek volim”, na šta mislite?

To je odavanje počasti. „Još uvek volim” je zapravo citat moje ujne, koja je preminula pre dve godine. Kada sam otišao da je vidim, rekao sam joj da želim da joj se zahvalim jer znao sam da joj ističe vreme, kopnila je, imala je skoro 90 godina. Rekao sam joj: „Hvala što si brinula o meni dok sam bio mali, i to težak mali dečak.” A ona mi je odgovorila: „Volela sam te, i još uvek te volim”. I pomislio sam – to je to.

Na poleđini omota novog albuma nosite rukavice. Zašto?

Nakon što sam konačno dobio odličan studio za snimanje albuma, pojavili su mu se ekcemi svuda po telu, i proširili su se i na ruke. I to prve nedelje snimanja albuma. Tako da sam skoro mesec dana svirao sa rukavicama, što je mnogo teško, i bio sam pravi „spororuki”. Kada vidite pozadinu omota, to su moje ruke, kako drže gitaru sa sve rukavicama. Dakle, zamislite moje prste, najpre sa flasterima, pa potom i rukavicama. Užas.

Ne možete bez Džej-Džej Kejla. Iako ste 2014. objavili hvaljeni album „The Breeze” u njegovu čast, i na ovoj ploči se vraćate svom prijatelju i heroju?

Kada sam radio taj album, sreo sam se sa njegovom suprugom Suzanom, i pitao je da li postoji nešto što bih mogao da uradim ili završim. Ona mi je dala dva diska sa neobjavljenim materijalom koji je fantastičan. Naravno, meni se najviše dopala „Can’t Let You Do It”, zato što je kao prazno platno. Jednostavna je, a ima i odličnu „udicu” i zato sam obradio tu pesmu. Uradili smo još jednu Kejlovu pesmu, „Somebody’s Knockin’”, koja je potpuno drugačija, i tako ne liči na Kejla da sam čak i zaboravio da je njegova.

Jedna pesma na albumu izazvala je pravu medijsku „pometnju”: magazini poput „Bilborda”, „Ankata”, „NME” pre nekoliko meseci izvestili su da je gostujući gitarista na pesmi „I Will Be There”, potpisan kao Anđelo Mistirioso, zapravo vaš prijatelj i gitarista „Bitlsa” Džordž Harison, koji je nekada koristio sličan pseudonim, a preminuo je još 2001.

Ta pesma je zamišljena kao odavanje počasti Polu Brejdiju, jer su mu prošle godine dali nagradu za životno delo, a ja nisam mogao tome da prisustvujem. Zato sam odlučio da uradim tu pesmu, a zvali smo muzičara koji koristi umetničko ime Anđelo Mistirioso da svira gitaru. I zanimljivo mi je da mnogi ljudi koji su čuli tu pesmu, misle da svira Džordž Harison (smeh)... U prošlosti, to bi sigurno svirao Džordž. Ali, Džordža više nema. Neki još nisu shvatili da ga više nema. Zar to nije sjajno? U poslednje vreme toliko govorimo o ljudima koji su otišli. Kao da poslednjih godina svi značajni muzičari, umetnici pre svega, umiru. Ne želim da mislim o njima kao da ih više nema, jer oni su i dalje tu, nisu otišli nigde, oni tu negde „plove”. I otuda pesma „I Will Be There” (Biću tu).

A koja pesma sa nove ploče vama „dira srce”?

Volim ceo album, nekako je u isto vreme oštar i prijemčiv. Bilo je i nekih bržih pesama, koje na kraju nisu ušle na album, jer ne privlači me više brzina, već nešto sporije. Ako me pitate koju pesmu najviše volim na ovom albumu, rekao bih „Cypress Grove”, jer ima dubinu. A jedna od prvih koju sam uradio, i to potpuno sam, jeste „Little Man, You’ve Had a Busy Day”. Tu pesmu mi je baka stalno pevala kada sam bio mali. Veoma je duboka, ima poentu, i čini mi se da kao da „vrišti” iz mene. Posvetio sam je svojoj deci. Volim da nekome ko mi znači u životu nekako odam počast muzikom, i da se zahvalim. Samo želim da kažem: To sam ja i mnogo ti se zahvaljujem. Ceo album posvećujem svojoj ujni Odri.