Beograd na vodi, (prvo)klasno pitanje
Sedamdesetih godina nastaje prelom: ekonomske elite su u potrazi za novim prostorima investiranja i nalaze ga upravo u urbanim sredinama. Tada počinju procesi ozbiljne i organizovane, tehnokratski potkovane džentrifikacije: procesa u kojem se delovi grada „čiste” od otpada i tereta ne bi li se njihova finansijska vrednost – koja se, u krajnju ruku, ogleda u ceni kvadrata prostora – podigla. Jedini problem: u datom slučaju „otpad” i „teret” su ljudi, pa su tih decenija razvijani različiti finansijski, disciplinski i policijski mehanizmi pacifikacije ne bi li se „čišćenje” olakšalo. Stoga ispada da procesi džentrifikacije nisu čišćenje đubreta zarad oslobađanja prostora, već čišćenje „ljudskog otpada” zarad povećanja finansijske cene kvadrata u urbanim sredinama. Na koncu, ne radi se samo o vlasništvu: kako privatno vlasništvo donosi i određene hijerarhijske odnose, očekivano je i da novi vlasnički odnosi dovode do smanjenja demokratskog potencijala kroz umanjenje mogućnosti upravljanja gradom. Drugim rečima: privatno vlasništvo, privatna pravila.
To je ključna tačka otpora: namerno ili slučajno, politički ili instinktivno – građani su nanjušili da je „Beograd na vodi” proces džentrifikacije, da je u direktnom interesu krupnog kapitala i da je suprotstavljen interesima grada kao kolektivnog političkog entiteta, interesima marginalizovanih klasa i na koncu – interesima svakog stanovnika ponaosob; nanjušili su da se u tom pitanju prelamaju i sva ostala politički bremenita pitanja: busplus, komunalna policija, finansijske malverzacije, politički voluntarizam, ukidanje javnih servisa, ugnjetavanje radnika itd. Parola „čiji grad? – naš grad!”: ovo „naš” ima organski inkorporirano, ne samo kao deo parole, već kao temeljni deo političkog pokreta. Političkog pokreta za vlasništvo nad gradom: naš a ne grad vlasnika kapitala.
Magistar političkih nauka