Pevačke temelje podigla je Biserka
Тенор Никола Китановски на сцени (Фото лична архива)
Dve i po decenije umetničkog rada tenor Nikola Kitanovski, obeležio je nedavno ulogom Otela u istoimenoj Verdijevoj operi u Narodnom pozorištu u Beogradu. U znaku njegovog jubileja biće i Leonkavalovi „Pajaci” 25. juna na istoj sceni kada će Nikola pevati rolu Kania. Poznati operski umetnik, rodom iz Makedonije, solo pevanje je diplomirao i magistrirao u klasi Biserke Cvejić. Posle osvojene prve nagrade na Međunarodnom takmičenju solo pevača „Katja Ričareli” 1991. u Mantovi (Italija), Kitanovski nastavlja svoje dvogodišnje usavršavanje kao stipendista na „Academia Lirica Mantovana” u Mantovi. Boravio je i u operskom studiju čuvenog režisera Franka Zefirelija i režisera Antonija Kalende. Kao gost soprana Katje Ričareli nastupio je na velikom broju koncerata u Italiji i Francuskoj. Međunarodnu opersku karijeru Kitanovski započinje kao član – solista „Badishe Staats Theater” u Karlsrueu u Nemačkoj. Do sada je ostvario značajne uloge kao što su Otelo (Otelo), Radames (Aida), Manriko (Trubadur), Don Karlos (Don Karlos), Foresto (Atila), Kavaradosi (Toska)...
– Ne bih hteo posebno da izdvojim ni jednu od uloga, jer su sve uticale na moju umetničku ličnost. S obzirom na to da su Otelo i Kanio dva glavna lika, a u poslednjih nekoliko godina najviše sam se bavio njima na stranim scenama, odlučio sam da se našoj publici za jubilej predstavim upravo sa njima. Kad je reč o repertoarskim željama, to su svakako Kalaf u „Turandotu” i Andre Šenije u istoimenoj operi. Preostaje mi da se nadam da će se nešto od toga i ostvariti.
Osobe koje su na Vas umetnički uticale su dve velike umetnice – Biserka Cvejić i Katja Ričareli. Šta Vam je saradnja sa njima donela?
Iskustvo u radu sa sopranom Katjom Ričareli mi je pružilo tu privilegiju da kao mlad umetnik steknem internacionalno pevačko iskustvo pod njenim okriljem. Ali, sve to ne bi bilo tako da prethodno nisam prošao školu i profesionalno pevačko brušenje kod moje profesorke Biserke Cvejić, koju i danas smatram mojim jedinim vokalnim pedagogom. Pevački temelj koji mi je ona postavila pomogao mi je da lakše i uspešnije savladavam prepreke od kojih niko nije pošteđen tokom karijere.
Boravili ste u operskom studiju čuvenog režisera Franka Zefirelija u Mantovi, kakva iskustva i utiske nosite iz tog perioda?
Nakon osvojene prve nagrade na internacionalnom konkursu za solo pevače „Katja Ričareli” u Mantovi dobio sam mogućnost da u dva navrata pohađam letnju akademiju u Mantovi. Akademija je trajala po dva do tri meseca i imao sam priliku da se predstavim mnogim značajnim umetnicima iz operskog sveta. U sklopu te akademije bio je organizovan i rad sa režiserima, među kojima je bio i čuveni Zefireli. Veoma dobro se sećam da sam kao sunđer upijao svaku reč i savet koji je on bezrezervno nudio svima nama, a kasnije sam učestvovao i u njegovoj režijskoj postavci „Kavalerije Rustikane” koja je bila koprodukcija Kovent gardena iz Londona i Opere iz Bukurešta.
Kako biste opisali svoju međunarodnu karijeru i šta Vas je u svetu razočaralo, a šta oduševilo?
Nakon mog debija na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu dobio sam stalni angažman u Karlsrueu u Nemačkoj. To je bilo vreme raspada Jugoslavije, niko nije mogao ni da pretpostavi šta će se sve dešavati, pa sam hteo da se oprobam i negde van naše sredine. Nisam bio presrećan što sam tamo sam i nisam baš tako zamišljao da treba da vodim svoju karijeru. Ubrzo su počele da mi stižu i ponude za razna gostovanja, a momenat kada mi teatar nije dao dozvolu da na ta gostovanja i odem doveo je do toga da odlučim da ne budem više fiksni član nijednog pozorišta. Nikada se nisam pokajao zbog toga. Nekako sam na kraju uspeo da živim i radim ovde, ali i da putujem i pevam u inostranstvu.
Koliko ste se pronašli u pedagoškom radu i šta dalje planirate nakon ovih 25 godina na sceni?
Pre nego što sam doneo odluku da se prihvatim vokalne pedagogije imao sam strašne dileme da li to uopšte smem da radim, odnosno da li sam zaslužio da mi neko posveti poverenje, a da ja eksperimentišem sa njegovom sudbinom. Negde duboko u sebi sam znao da to umem i mogu. Nisam glatko i bez prepreka ušao na Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu. Jedna pomalo smešna i jadna grupa samonabeđenih intelektualaca i takozvanih muzičara infiltrirana u strukturama fakulteta pokušala je da me spreči u mojoj nameri, samo nisu računali na to da se ja nikada ne predajem i to je bio trenutak preloma, a meni pokazatelj da zapravo neke stvari ispravno radim. Paralelno sam se posvetio i sopstvenoj karijeri i studentima, čak sam karijeru jedno vreme stavio u drugi plan, ali ne kajem se. Karijera je i dalje tu, a za ovih 12 godina dobio sam neverovatnu satisfakciju, a to su uspešni studenti i sada dokazani profesionalci. Ponosno gledam na svoj pedagoški rad i na rad u funkciji šefa Katedre za solo pevanje koja je stabilna i daje uspešne solo pevače. Zahvaljujući rezultatima te katedre postali smo možda ne voljeni, ali svakako cenjeni i bedem za svaku diletantsku i politikantsku improvizaciju raznih lobija. Nakon ovih 25 godina moja namera je da, ako me zdravlje posluži, što duže publici donosim moja umetnička ostvarenja, a studentima da pomažem da izgrade svoj instrument koji će koristiti celog života.