Bler Bušu: „Uvek tvoj Toni"

Zorana Šuvaković

09. 07. 2016. 09:00

Џорџ Буш и Тони Блер (Фото Ројтерс)

Kao da se sve znalo oduvek pa su, i mnogo pre nego što je izveštaj o ulasku Britanije u rat protiv Iraka prekjuče objavljen, nekadašnjeg premijera Tonija Blera protivnici prozvali – pudlicom u vlasništvu američkog predsednika Džordža Buša. Ma kako da ovakav nadimak može biti uvredljiv, pokazalo se da on tačno odslikava odnos koji je šef laburista i premijer Ujedinjenog Kraljevstva imao prema svom gazdi, predsedniku SAD.

Među sto pedeset hiljada dokumenata sa kojih je skinuta oznaka državne tajne da bi se pojavili u dvanaestotomnom  izveštaju Čilkotove komisije, najveću pažnju privukla su pisma koje je Toni Bler svojeručno pisao Džordžu Bušu. Ona uvek počinju sa „Dragi Džordže”, što je uobičajeno oslovljavanje ljudi koji se makar ovlaš poznaju. Svih 28 pisama čije su fotokopije objavljene u izveštaju završavaju se krajnje neuobičajeno: „Uvek tvoj Toni.” To nije pozdrav kakav državnik jedne nacije upućuje čelniku druge države. Čak ni bliski prijatelji, ni oni koji su u dugogodišnjim emotivnim vezama, jedan drugog ne otpozdravljaju zavetom na večnu vernost, kakav je Bler uporno potvrđivao predsedniku SAD.

Osam meseci pred napad na Irak (28. jula 2002), nepotreban ulazak u rat, Bler je dodatno pojačao svoj zavet Vašingtonu. Njegovo pismo počinje konstatacijom da će „uz Buša stajati šta god da bude”.

Tadašnji premijer svakako nije ni sanjao da će jednog dana fotokopija njegovog pisma biti na kompjuterskim ekranima njegove nacije i celog sveta, pa je svom gazdi izložio kako namerava da ubedi javnost da je rat neophodan.

Budalasta je ironija to što imamo milione liberala na ulicama koji brane najneliberalniji režim na svetu (Sadamov)... piše Džordžu Toni Bler komentarišući demonstracije u Velikoj Britaniji protiv rata

„Ako ponovimo sve dosadašnje dokaze o oružju za masovno uništenje, ako tome dodamo njegov pokušaj (Sadama Huseina) da obezbedi nuklearno naoružanje, kao što se čini, i još dodamo njegove veze sa Al Kaidom, to će sve ovde zvučati jako ubedljivo”, napisao je Bler. „Osim toga tu je naravno i gnusna priroda njegovog režima.“

Igrom slučaja, ili istorijskih zakonitosti, u tom pismu, koje će i u budućnosti ostati najcitiraniji dokument izveštaja, pominje se i Kosovo. „Irak nije Kosovo”, piše Toni Bler Džordžu Bušu, koga želi da upozori kako otpor Sadama Huseina i njegovih trupa može biti opasan. Kosovo, odnosno dvoipomesečni vazdušni napad na SRJ, gde nijedan njihov vojnik nije poginuo, smatra se i u Britaniji i u SAD kao veliki uspeh snaga NATO-a. Žrtve i razaranja u našoj zemlji se apsolutno ignorišu. Zato je „Džordž” upozoren, onako uzgred, da Irak nije Kosovo, ni Avganistan, čak ni Zalivski rat.

Mnogo je odlomaka iz ovih pisama iz kojih se vidi kako Bler pokušava da zadovolji Buša i da obezbedi podršku javnosti i parlamenta za napad na Irak:

„U ovom trenutku, nisam siguran u podršku parlamenta, partije, javnosti, čak ni u sve članove svog kabineta. Takva je Britanija” (jul 2002).

Ipak on kao gotovu stvar nudi Džordžu Bušu početak napada na Irak:

„Datum napada može da bude neki dan u januaru ili februaru sledeće godine (2003). Ali glavno pitanje nije kada, nego kako” (Jul 2002).

A u martu 2003. dok traju protesti protiv rata u Britaniji, njen premijer piše Džordžu Bušu:

„Problem je u tome što mi ne komuniciramo sa ostalim svetom na način koji bi oni mogli da nas razumeju... Oni imaju izopačenu sliku o takozvanoj američkoj desnici... Budalasta je ironija to što imamo milione liberala na ulicama koji brane najneliberalniji režim na svetu (Sadamov)...”

Danas su u Londonu i drugim gradovima Britanije opet ti liberalni ljudi sa svojim „budalastim idejama”. Oni nose lutke Blera i Buša sa krvavim rukama. Traže da Bler odgovara za ratne zločine. Majka poginulog vojnika, koju citiraju svi mediji, kaže da je „Bler najveći terorista na ovom svetu”. A da je bilo koji od ovih citata, na suđenju bilo kom od optuženih Balkanaca, došao u posed haških tužilaca, taj bi već bio osuđen za genocid. Možda će i Britanci zapečatiti Blerovu političku sudbinu sada kada se vidi da nikad nije bio svoj, već uvek Džordžov čovek. Čak i kada je odlučivao o sudbini svoje zemlje a ne samo o tamo nekom Bliskom istoku. Vara se Bler da ga liberalni ljudi koji protestuju protiv rata nisu razumeli. Odavno su ga prozvali pudlicom. A sada još ima i krvave ruke. I on i njegov Džordž.