I sada tražim dobre primere

21. 07. 2016. 08:15

Драган Стојановић

Povodom teksta Nedžmedina Spahiua „Kosovska Mitrovica – barikade ili mostovi”, od 14. jula

Kada se govori o ljudskim (ne)delima na Kosovu i Metohiji, najčešće se misli uopšteno na čitav narod – Albanci upiru prst na Srbe i obrnuto. Tada gubimo iz vida ono dobro u nama.

Činjenica je da smo mi koji smo živeli u Prištini, Prizrenu, Kosovskoj Mitrovici, Peći davali crveno jaje za Vaskrs i dobijali tacnu kadaifa ili baklave za Bajram. Dakle, bili smo podeljeni na dobre i loše ljude.

Čak i u ono vreme kada su nam profesori na fakultetu bili Albanci, nismo imali otpor. Bili su to strogi ili blagi profesori. S pijetetom ću spomenuti profesora Partizana Šuperku.

I kada je naše korzo u Prištini bilo podeljeno, pa smo jednom stranom šetali mi Srbi dok su drugom stranom iste ulice šetali Albanci, mi nismo znali šta su to barikade.

Bodljikavu žicu i barikade postavili su nam oni treći kojima je iz političkih i ko zna kakvih razloga bila potrebna nesloga među nama i rat kao najveći oblik nesreće.

Kao reka su odlazile kolone Srba iz svih delova Kosmeta i bilo je mnogo stradanja, muke i nesreće koja u nekim domovima još uvek traje, a ja sam pribeležila i one primere gde su Albanci komšije i kolege pomogle da se pojedine porodice izvuku iz paklene situacije.

Ne mogu da pogazim ono dobro u sebi i da prećutim činjenicu da svake godine dobijamo čestitanje za slavu, Božić i Vaskrs od jednog Albanca. Ne mogu niti da osudim sve Albance zbog činjenice da je Kaćuša Jašari, njihova mnogovremenska političarka svih sedamnaest godina uzurpator mog stana u centru Prištine. Ne mogu da osudim ni Srbe koji dozvoljavaju da ona poseduje i stan u centru Beograda. Ali ne želim da kažem da je to završena priča iako još uvek ne mogu da se vratim u svoj stan i u svoj grad. Zbog onih dvadesetak Srba koji su tamo ostali da žive. Zbog dobrih ljudi koji će kad-tad izaći na svetlost dana.

Ja i sada tražim dobre primere kod dobrih ljudi. I verujem u dobro. Verujem da će ustati časni starci i zaštititi od skrnavljenja hram Hrista Spasa u Prištini, da će skinuti žicu iz jedne kratke ulice u Orahovcu i sa Bogorodice Ljeviške u Prizrenu.

Nisam sigurna da će mladi Srbi i Albanci iskreno doći do „pomirenja” kroz razne projekte. Znam da će se zbližiti kroz biznis, kroz interes da im u budućnosti bude dobro. Mostovna logika gradi se i onda kada Srbin ode u kliniku „Rezonanca” da obavi potrebno snimanje i onda kada Albanci traže i dobijaju srpske pasoše i lične karte. Mostovna logika je i kada utorkom Albanci iz Prištine dođu na pijacu u Gračanici da od Kosovke kupe sir, mleko i baštenske proizvode.

Mostovna logika je i ona ako još uvek imamo kome da poklonimo crveno jaje, i da dobijemo sjajnu kocku baklave.

Sve ono drugo, barikadno, ne dolazi od nas. Dolazi od onih trećih koji su proizveli ovu situaciju. I koji novcem još uvek manipulišu strastima i masom.

Kad ostanemo sami sa sobom i zagrebemo pošteno po sećanju, dobre i loše ljude sigurno nećemo deliti po nacionalnosti niti veri. Razlikovaćemo ih po njihovim delima.

Pisac iz Prištine, živi u Gračanici