Pesma i plač na odlasku u rat
Храм СПЦ у Међи посвећен Светом архангелу Гаврилу (Фото: Ђ. Ђукић)
Međa – Selo se tako zove jer je smešteno na granici. Nekada je bilo toliko skrajnuto da se gubilo u drugim državama. Danas se tako ne oseća, jer je tik uz Evropsku uniju, reklo bi se – u predvorju razvijenog dela sveta. U daljoj prošlosti, opet, bilo je na takozvanom Carskom drumu, kojim su prolazile kočije bogatih na putu od Velikog Bečkereka do Temišvara, dva značajna mesta u Austrougarskoj carevini.
U Međi su odlučili da objave letopis, beleške koje su decenijama vodili sveštenici u ovdašnjem hramu SPC, posvećenom Svetom arhangelu Gavrilu. Letopise je uveo episkop Georgije Letić, vladika Temišvarske eparhije, 1908. godine, i to u svim njenim parohijama. U uputama za pisanje ovog svojevrsnog dnevnika vladika je preporučio da se zapisuju sve važne stvari, naročito broj stanovnika, kako bi se posle „određenog vremena znalo da li on raste ili opada”. U nizu važnih napomena crkveni velikodostojnik je naglasio da se beleže i dobri i loši događaji. Međa je tada pripadala Temišvarskoj eparhiji, kojoj je pripadao i ceo Banat. Kasnije, posle raspada Carstva i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Banat je podeljen između novostvorene države i Rumunije, a Međa se našla uz granicu, ali sa rumunske strane. Posle je, političkim pregovorima i pod uticajem poznatog Banaćanina naučnika Mihajla Pupina, deo teritorije na kojoj se nalazila i Međa bio vraćen Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji. Letopis u međanskoj crkvi vođen je od maja 1910. i u prvih deset godina sveštenici su imali šta da pišu zbog burnih dešavanja u Carevini – o njenoj propasti, ratovima i stvaranju novih država. U prvom zapisu paroh Žarko Stakić se jada da ne zna kako da počne jer nema nekakav dnevnik za primer, a i vladika je naredio da se obuhvate važni događaji iz ranijih godina. Tako je sveštenik zabeležio da se toranj crkve u gornjem delu ljulja zbog loše izvođenih građevinskih radova, ali se to njemu očigledno pričinilo jer hram je pre toga stajao dva i posle tog zapisa jedan vek. Istoričari umetnosti konstatovali su da su drvorezbarske radove na ikonostasu izvela braća Marković 1773, „u bujnom prepletu stilizovanih baroknih elemenata s motivima klasicističke ornamentike”, a oslikavanje oltarske pregrade izveo je 1779. Dimitrije Popović, jedan od najpoznatijih banatskih slikara svog vremena.
U tim burnim vremenima u spomenaru je zabeleženo da su ovuda prolazile silne vojske, a svaka koja je u selo ušla rekla je da donosi slobodu. Tokom 1913. zapisano je da su paroh Branko Milošević i učitelj Ljubomir Velić kupili novac za srpske ranjenike na frontu na kojem su oni ratovali protiv Carevine koja je vladala i u Međi.
„Žandarija nam je otela novce i mi smo privedeni vlasti koja nam je zamerila što najpre nismo ishodovali dozvolu za sakupljanje priloga. Rekli smo da smo pokušali, ali je nismo dobili i pušteni smo bez kazne”, navodi se u međanskom spomenaru. Zabeleženo je i da se stariji momak Dragomir Momirov bavi gajenjem luka, da posao dobro unovčava, posebno kad je reč o belom luku, pa se u dnevniku konstatuje da zemljoradnici sporo prihvataju savete da se bave povrtarstvom. Nepoštovanje te preporuke, kao i one da seljaci odlučnije krenu u komasaciju, odnosno ukrupnjavanje zemljišta, proteže se kroz ceo letopis, a iste teme protežu se do današnjih dana.
Kad je počeo Veliki rat, u Međi, koja se tada zvala Pardanj, nižu se događanja vredna mesta u najvrednijoj svetskoj literaturi. Na hramovnu slavu Svetih arhangela Mihaila i Gavrila, pred kraj slave, da se ona ne bi kvarila, jer je to bilo u interesu vlasti, kuriri su u sumrak počeli da po selu stavljaju plakate. Proglašena je opšta mobilizacija. Mladi muškarci moraju u rat. „Sutra dan padaju kiša i suze, junaci odlaze u vojsku. Srbi plaču, a Mađari i Nemci, koji su takođe živeli u selu, se deru kao kad idu u svatove i to traje nekoliko dana”, zapisano je u letopisu. To su bili najteži dani u istoriji za Srbe u Međi. Odlazili su u rat, davali živote u borbi koju nisu želeli. U teškim danima stizale su teške vesti, uglavnom loše, a stizali su i ranjenici. Oni koji su ozdravili kretali su u nova iskušenja. Đura Radosav bio je teško ranjen, ozdravio je ali je umro od novog ranjavanja.
Zbog takve istorije i života na Carskom drumu, letopis sela – koje se zvalo i Ninčićevo, u znak zahvalnosti ministru za koga se smatra da je najviše doprineo da se ono nađe s ove strane granice – ima izuzetno zanimljiv sadržaj. „Ostvaren je cilj temišvarske eparhije zadat pre više od jednog veka: sakupljati, beležiti, sačuvati od zaborava ’radi pouke i podstreka potomstvu’”, kažu na kraju ove neobične knjige njeni izdavači, koji zaslužuju samo reči hvale.