Beskonačno nebo Brace Dimitrijevića

03. 08. 2016. 21:05

Детаљ са изложбе Браце Димитријевића у Торину (Фото: С. Радојковић)

Specijalno za „Politiku”
Torino – Atmosfera nekadašnje zajedničke države trasirala je pravce po kojima je svoj stvaralački put započeo veliki broj značajnih umetnika. Iako danas mnogi žive i rade izvan ovih prostora, utisak o njihovoj kulturološkoj povezanosti sa podnebljem sa kojeg su potekli nesumnjiv je. Izložba objekata, fotografija i video radova bosanskohercegovačkog slikara, fotografa i skulptora Slobodana Braca Dimitrijevića (1948, Sarajevo) u Galeriji moderne umetnosti u Torinu jedna je od onih koje svedoče o tome. Umetnik je postavku realizovao u saradnji sa Danilom Ečerom, istoričarom umetnosti i likovnim kritičarem i ona, između ostalih tema, tretira tragove našeg postojanja i značaj pojedinca u društvu.

Retrospektivni karakter izloženih radova pruža celovitu sliku o Dimitrijevićevom stvaralaštvu i genezi njegovih interesovanja. Postavka obuhvata vremenski period od početaka sedme decenije proteklog veka pa sve do poslednjeg rada (2009-2016). Umetnik koji stvara u Parizu, za sobom ima realizovan veliki broj značajnih izložbi: Tejt Modern, London; Ludvig muzej, Keln; Štiftung Kunsthale, Bern; Mumok, Beč; Muzej Izraela, Jerusalim; Muzej moderne umetnosti, Sent Etien; Kunsthale, Dizeldorf, kao i učešće na mnogim internacionalnim manifestacijama i bijenalima (Sidnej, Venecija, Kasel, Santa Fe, Sao Paolo …)

Još za vreme studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1968-71), Braco Dimitrijević je nastojao da definiše vlastiti estetički i etički stav. On je od samih početaka bio bliži ideji koncepta nego klasičnom slikarskom pristupu. „Zastava sveta” (1963) jedan je od njegovih prvih radova koji nosi jasan autorski pečat. On je nacionalnu zastavu zamenio slikarskim platnom – zastavom, simbolom prostora bez čvrstih granica. Postavivši je na krmu svog čamca kojim je uplovio u Dubrovnik, još ranih sedamdesetih godina je u izvesnom smislu nagovestio integrisani evropski prostor kao političko-ekonomski projekat.

Postavka u Torinu pruža pregled čitavog niza radova izvedenih u prostoru (Slučajna skulptura, Slučajni crtež, 1968; Skulptura Tihomira Simčića, 1969.). Ova aktivnost prethodila je kasnijim fotografijama slučajnih prolaznika. Reč je o nameri da se susreti sa nasumice odabranim prolaznicima u različitim evropskim gradovima, zabeleže i prevedu u fotografije enormnih dimenzija. One su bile jasna i neposredna reakcija na praksu postavljanja portreta ključnih partijskih političara na fasade zgrada tokom državnih praznika i proslava. Godine u kojima su nastajali ovi radovi predstavljaju period rigidnog ideološkog pravca. Ipak, to je bilo i vreme nagoveštaja prvih unutrašnjih političkih previranja. Činjenica da je autor uspevao da u javni prostor iznese radove iz ovog ciklusa i uspostavi komunikaciju sa publikom, prilog su tvrdnji o izvesnom fleksibilnom stavu vlasti prema ovakvoj umetničkoj aktivnosti. On je značio pre vešti manevar tadašnjeg establišmenta, nego njegov kapacitet da prihvati otvorenu umetničku reakciju kao realnost. Ipak, jasno iskazivani stavovi su, po svedočenju samog umetnika, uzrokovali njegov odlazak iz zemlje.

Aktivnosti u Londonu i tamošnji nastavak studija započetih u Zagrebu, obeležiće period koji je sledio. Umesto portreta, Dimitrijević započinje izvođenje spomenika slučajnom prolazniku. Spomen ploče sa imenima nasumice odabranih građana, postavljali su oni sami na mestima nekadašnjeg stanovanja. Informacija o tome da je upravo na tom mestu živela važna ličnost predstavljaće vizuelnu zamku i manifestovanje umetnikovog stava o običnom čoveku. Slučajno odabrani građanin predstavljao je antipod režimskim likovima. Umetnik postavlja pitanje: Ko su zapravo osobe koji zaslužuju da ih istorija pamti? Smatra da je mnogo zaboravljenih ili nikada zabeleženih. On veruje da zvanični spisi ne mogu pružiti realnu sliku istorije čovečanstva. Poruka uklesana na spomeničkom mermeru u okviru postavke kaže da: „Ne postoje greške u istoriji, čitava istorija je greška”.

Tokom devedesetih Dimitrijevićeve teme tiču su ličnosti koje su svojim delom ostavile značajan trag u istoriji. Obim njihovog dela i neretko ignorisanje i osporavanje od strane javnosti, umetniku će pružiti razlog da se zapita: koliko vremena je potrebno da prođe kako bi čovečanstvo prepoznalo prave vrednosti i razumelo progresivne ideje pojedinaca? Tako u okviru ciklusa „Glasnici postistorije” i „Jedrenje u postistoriju”, on čini svojevrsni omaž znamenitim umetnicima, filozofima, naučnicima. Dotiče izuzetan intelektualni kapacitet i genijalnost Tesle, Majakovskog ili Rahmanjinova i apostrofira njihovo mesto u civilizacijskom nasleđu. Na drugoj strani, video rad projektovan na strop jedne od izložbenih prostorija, otkriva beskonačno nebo sa mnoštvom zvezda. U ujednačenom vremenskom intervalu, kao kakve komete, prema posmatraču prilaze likovi Čerčila, Tesle, Hitlera, Broza, Šarla de Gola, Ajzenhauera... Da li su ove istorijske ličnosti posledica nekakvog logičnog reda ili slučaja?

Dela Slobodana Braca Dimitrijevića u Galeriji moderne umetnosti u Torinu, prepoznatljivog su rukopisa ali opore atmosfere. Zasnivaju se na senzibilitetu obojenom ranim umetničkim iskustvima na prostorima zemlje u kojoj je rođen. Preklapanje pozicije posmatrača sa umetnikovim etičkim i estetičkim stavovima, kao tanana ali jasna nit provlači se pri iščitavanju i emotivnom doživljaju izloženih dela. Umetnik nas, nakon određenog otklona koji je načinio, podseća na univerzalne životne istine o kojima i sami mnogo toga znamo, ali ih često zanemarujemo. Intelektualne i humane vrednosti u svakome su od nas. Iako društva definišu opšte prihvatljive norme, mi smo ti koji vlastito postojanje treba da posvetimo afirmaciji univerzalnih vrednosti.