Ko proganja – goniće ga tužilac
Због узнемиравања телефоном ускоро затворске казне (Фото Раде Крстинић)
Neko proganja zbog ljubomore, neko zbog mržnje, neko iz opsesije. Šta god da je razlog, žrtve neće više biti nezaštićene kada u Krivični zakonik Srbije bude uneto novo krivično delo koje će se zvati – proganjanje. Do sada je bilo neophodno da progonitelj preti da bi ga tužilaštvo gonilo za krivično delo ugrožavanja sigurnosti.
Sada više neće biti potrebna pretnja da će žrtva biti napadnuta ili druga osoba bliska njoj. Biće dovoljno da učinilac šalje previše poruka putem SMS-a, imejla ili društvenih mreža ili da uporno poziva žrtvu telefonom, bez obzira na to da li joj nešto govori ili prekida vezu kada se žrtva javi. I sačekivanje ispred kuće ili radnog mesta, uporno praćenje, pa i raspitivanje ili prikupljanje informacija o okolnostima iz privatnog i poslovnog života žrtve – mogu biti osnov za krivičnu prijavu, istragu, optužnicu i suđenje.
Kakva će tačno kazna biti propisana, još nije poznato. Jer, kako saznajemo, još se piše precizan opis ovog novog krivičnog dela, koje će naći svoje mesto u novim izmenama Krivičnog zakonika. Očekuje se da te izmene budu usvojene do kraja ove godine.
Nove zakonske mere, koje treba da pojačaju borbu protiv nasilja u porodici, najavio je ovog leta premijer Aleksandar Vučić, posle zločina u Žitištu i dugim mestima. Podsetimo, Siniša Zlatić je okrivljen da je 2. jula pucao na ljude u kafiću „Makijato” u Žitištu i ubio bivšu suprugu Dijanu, njenog prijatelja i još troje gostiju kafića, a ranio 20 ljudi. Da je mogao biti prijavljen za proganjanje bivše supruge, možda bi bio iza rešetaka ili pod posebnim merama, pa je verovatno da u tom slučaju do zločina ne bi ni došlo.
Žrtve psihičkog nasilja nemaju načina da traže zaštitu državnih organa, iako i ovaj vid maltretiranja ulazi u opis krivičnog dela nasilja u porodici. Osim toga, žrtve uopšte ne moraju da budu članovi porodice učinioca. Gotovo uvek se boje osvete ako zovu policiju, a na prijavu se teško odlučuju čak i ako postoje pretnje i telesne povrede.
– Proganjanje je najčešće povezano sa nasiljem u porodici, čak i pošto žrtva napusti nasilnika, ali ne mora uopšte da bude u vezi sa porodicom. Dešava se da žrtva ne poznaje progonitelja. Osim toga, proganjanje može da se podudari i sa mobingom, to jest sa psihičkim maltretiranjem na poslu – kaže dr Milan Škulić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i predsednik Udruženja pravnika Srbije.
On navodi da je reč o novijem krivičnom delu, koje je najpre sankcionisano u Americi, pod nazivom „stalking”, koje ima malo šire značenje, a kod nas se prevodi kao proganjanje. Ono je uvedeno zbog nekih poznatih ličnosti, poput glumaca, glumica, muzičkih zvezda, koje su doživljavale velike neprijatnosti „obožavatelja” ili onih koji ih mrze. Poslednjih godina ovo krivično delo ušlo je i u mnoga evropska zakonodavstva, pa postoji na primer i u Nemačkoj.
– Za evropske države ono postaje izuzetno važno poslednjih godina, zbog Istanbulske konvencije kojoj je pristupila većina evropskih zemalja, i sve države EU, pa i Srbija. Ova konvencija propisuje posebne mere zaštite žena i dece, ne samo kada je reč o krivičnim delima protiv polne slobode i nasilja, već i kada je reč o proganjanju. Mi trenutno nemamo delo koje bi obuhvatilo sve moguće oblike proganjanja, ali postoji jedno tradicionalno koje se tiče nekih najozbiljnijih načina proganjanja, a to je ugrožavanje sigurnosti – objašnjava dr Škulić.
Međutim, mnogo je životnih situacija kada nema pretnje, ali ima proganjanja.
– To može biti svaka radnja kojom se kod žrtve izazivaju strepnja i strah, ili se na drugi način teško iritira, pa to postaje oblik psihičkog mučenja, što nekada, spolja posmatrano, i ne deluje uvek tako. Dakle, bitan je i subjektivni osećaj žrtve – da li se ona oseća uplašeno i nespokojno. To se može utvrditi veštačenjem psihologa i iskazima svedoka. U težim slučajevima, proganjanje može dovesti i do bolesti žrtve ili čak do samoubistva – kaže naš sagovornik.
U praksi imamo dve situacije – kada između žrtve i učinioca postoji neka veza i kada se oni ne poznaju.
– Ako je reč o bivšim supružnicima ili ljubavnicima ili je učinilac želeo da poznanstvo preraste u ljubavni odnos ali se to nije dogodilo, onda on teži da povredi žrtvu, a osnovni uzrok proganjanja je neka vrsta osvete. Ako se žrtva i učinilac ne poznaju, onda je žrtva iz nekog razloga postala meta fiksacije progonitelja. Tu je često reč o žrtvi koja je javna ličnost. Može biti televizijska zvezda, glumica, pevač, političar... Progonitelji poznatih ličnosti su nekada i duševno poremećene osobe. Uvek postoji opasnost da to preraste u mnogo teže krivično delo kada se takve osobe „zasite” proganjanja, ili kada žrtva uporno odbija kontakt ili prijavi slučaj policiji. Tada mogu reagovati čak i ubistvom. Na primer, Džona Lenona je ubila osoba koja je bila njegov specifični obožavalac, a onda je to preraslo u mržnju i potrebu da on i sam postane poznat tako što će uništiti život veoma poznate ličnosti – navodi profesor.
Širok je spektar načina na koji neko može biti progonjen. I učinioci i žrtve mogu biti i muškarci i žene.
– Sve ono što nema elemente ugrožavanja sigurnosti, ali ima karakteristike jednog izuzetno iritantnog uznemiravanja, maltretiranja, ili kako bi se u narodu reklo – dovođenja do ludila, može biti krivično delo proganjanja. To se može činiti i kreiranjem lažnih profila na društvenim mrežama, objavljivanjem ili slanjem uznemiravajućih fotografija ili snimaka gde se žrtva izvrgava ruglu, zatim uporno pozivanje telefonom, slanje poruka, brzo prekidanje veze, upućivanje ružnih reči i kletvi preko telefona. Ne mora da postoji direktan kontakt „licem u lice” – objašnjava profesor Škulić.
Tužioci će na osnovu dokaza umeti da procene kada je reč o proganjanju, a kada nije. Važno je da progonitelji znaju da njihove žrtve nisu bez zaštite i da mogu biti krivično gonjeni.