Kako otopiti ledeni svet
Фото Анђелко Васиљевић
Nema boljeg primera danas za to od penzija, o kojima je pisao Ljubodrag Stojadinović, čije tekstove inače sa zadovoljstvom čitam. Čemerne penzije, smanjene, pa onda povećane, ali u stvari nisu realno povećane... Penzionere će svi da zaštite, vratiće im, dodaće im... Samo što se niko ne upušta ni u ono što je do smanjenja dovelo, niti u ono kako odatle izaći i vratiti se nečemu što bismo mogli nazvati normalnim stanjem stvari.
U prvom slučaju, nadležni delovi državne mašinerije do sada su vukli iznuđene poteze i deficit smanjivali tamo dokle su mogli da dobace. I, da se razumemo, to nije daleko – taman do penzionera i državnih činovnika. U drugom slučaju, svi kritičari ovakvih mera pozvaće se na društvenu pravdu, na istinitu činjenicu da je sa smanjenim prihodima sve teže živeti i da nije u redu da oni koji su socijalno najranjiviji podnose najveći teret ozdravljenja sistema.
Oba pristupa, međutim, prave istu grešku: mešaju nešto što se ne bi smelo – socijalnu pravdu i pravo na slobodno raspolaganje sopstvenom imovinom. Nije u redu, i na to ne treba trošiti previše reči, da se narušava društvena solidarnost, ne bi li se popravilo bilo šta. Jednostavno zato što će, i kad se popravka završi, ostati narušeno biće svakog društva – uzajamna briga.
Ali, ne sme biti stavljeno ni u službu zaštite i staranja, pogotovo u društvima čija privreda nema snage za tako veliki teret. Naše je društvo nasledilo čudnu tvorevinu koja sebe naziva fondom, a daleko je od toga. Taj fond, za penzijsko i invalidsko osiguranje, čudovišno nesrazmeran u odnosu na privredu, nije nikakav fond, nego pridružena služba ministarstva finansija za distribuciju finansijske imovine.
I eto paradoksa: kada se pozivate na potrebu veće solidarnosti i pravednije raspodele društvenih prihoda, u stvari kucate na otvorena vrata. Jer Fond PIO upravo to, i samo to radi – raspoređuje sredstva mučno prikupljena od privrede na pripadnike društva koji više ne privređuju.
Jeste, može se produžiti sa kritikom, ali to nije dovoljno. Nije dovoljno, istina. Ali je istina i da takav način preraspodele prekomerno opterećuje privredu, zahvatajući i u ono što bi trebalo da bude njena akumulacija. Kao i svaki parafiskalni namet.
Površna kritika istaći će i da su današnji penzioneri celog života odvajali od svojih plata da bi imali penziju. Jesu odvajali, ali ne da bi oni imali penziju, nego da bi je tadašnji penzioneri dobijali. Jednom uplaćene pare u taj Fond više nemaju veze sa onim ko ih je uplatio, nego postaju državne i država ih raspoređuje, kako najbolje zna i ume.
I to je, ugrubo, kraj ovog modela. Kraj do koga dolazi u naše vreme. Dalje nema kud, jer oni koji danas rade ne zarađuju dovoljno, niti ih ima dovoljno, da se od njihovih zarada odvaja za, ako ne komotne, a ono dovoljne penzije sadašnjih penzionera.
Zato je, koliko pogrešno, toliko i opasno pitanje: kada će penzije biti povećane? Pravo pitanje treba da glasi: kada će sistem biti reformisan do kraja, da u njemu može da se zaradi za normalne penzije? Takve penzije treba da budu briga zaposlenih i pravih penzijskih fondova, onih u kojima će svako moći da prati šta se dešava sa njegovim uplatama, kako su investirane. Takve penzije postaju svojina onih koji ih uplaćuju, ali i njihova briga. Država i tu ima ulogu, ali kao regulator privatnih penzijskih fondova i finansijskog tržišta.
Za ukupnu brigu o penzijama država bi bila rasterećena, ostalo bi joj da se stara o onima koji jesu nevoljnici i koji to sami za sebe ne mogu da učine. I da, njih radi, čuva i razvija društvenu solidarnost. Nije pitanje, dakle, kada će država povećati penzije, nego kada će stvoriti uslove da se to bez nje desi.
To bi obuhvatalo nastavak reforme finansijskog tržišta, podizanje berze, drugačiju institucionalnu postavku... Pa, na kraju i postepeni izlazak samog Fonda PIO na tržište, i njegovo pretvaranje u pravi fond. Ako se to ne desi, valja nam se svima bojati za buduće penzije.
*stručnjak za tržište kapitala