Sveta ili pitka voda

Goran Volf

09. 09. 2016. 22:00

Od kada je Isus Hrist isterivao menjače novca iz hramova, jasno je da bankari nisu šampioni milosrđa. Bez interesa ne rade. Zato i običnim građanima često zaparaju uši ili dirnu živce saveti Svetske banke i drugih međunarodnih institucija da bi trebalo podići cenu struje i vode, a smanjiti broj zaposlenih.

Ali reći: „Neka nam Svetska banka da dovoljno novca da isplatimo račune za sve građane i onda neka odredi koliku god hoće cenu”, deluje pomalo neodmereno, pa neka je i od samog predsednika.

Siguran sam da je u savremenom svetu preambiciozno tražiti odgovor na pitanje ko u ovom trojstvu sme da nam da oprost dugova.

Jasno je da većina ovog naroda teško živi, da uz muku plaća račune za komunalije, ali ono što se troši svuda u normalnom svetu mora i da se plati.

Nije, međutim, jasno koja je prihvatljiva cena pitke vode za 80.000 žitelja Zrenjanina, gde 12 punih godina niko ne sme supu da skuva ili krompir obari u vodi iz slavine. Ko ima novca da za porodicu dnevno kupuje balon od 15 litara? A ko nema – veruje u moć našeg zdravstva, otpornost svog organizma ili onoga koji se usudio da protera prve bankare iz hramova.     

Koliko treba da košta voda u Smederevskoj Palanci, u kojoj su restrikcije postale svakodnevica? Posvađali se političari i slavine ostale suve. SNS je optužio DS za sve probleme.

Ali ni građani nisu plaćali vodu, a vodovod nije plaćao struju, pa je isključen. Pumpe u bunarima su stale bez struje, zbog čega je šteta veća nego što je morala da bude. Klasična klopka nelikvidnosti – niko nikom ništa ne plaća, ali bi svi da imaju sve. I ko je tu pobedio, a ko izgubio? Iz usta lokalnih političara sipaju optužbe, objašnjenja, obećanja, iz slavina vazduh. 

Država je ta koja mora pomoći onima koji zaista nemaju i brutalno naplatiti od onih koji pune bazene. Političari su ti koji u kampanjama nude zaposlenja, prosperitet, otvaraju puteve, vodovode, a retko ko i kanalizaciju... Na kraju mandata treba da pokažu rezultate, a ne razumevanje. Od saosećanja nema vajde.

Možda su i zbog Palančana Valjevci rešili da podignu cenu vode – da ne bi stigli do iste zamke.

Cenu vode ne treba da određuju političari niti novinari, već naši stručnjaci za vodoprivredu, ali i ekonomisti. U banku, pa bila ona i svetska, niko ne ide ako ima para da sam gradi ono što mu treba. Džaba i ekonomska cena ako to nema ko da plati.

Istina je da nije posao predsednika da se bavi komunalnim problemima, ali onda je mogao i da se suzdrži i ne komentariše cenu onoga što čini 70 odsto svakog od nas – vode.

Izreče nam predsednik u polurečenici i da „zarad bogaćenja i udobnosti dovodimo u opasnost sam život”.

Da li je gradnja kuća za odmor u vodozaštićenim područjima upravo to?

U jednom je Nikolić, međutim, apsolutno u pravu.

„Hajde, nađite jednog političara koji će da kaže da je za poskupljenje”, reče.