Čuvaju kult ktitorke
Манастир Градац, задужбина Јелене Анжујске (Фото: М. Дугалић)
Manastir Gradac – Retkost je u našim manastirima da nenajavljen gost naiđe na takvu ljubaznost, spremnost na razgovor, objašnjenja pa i uljudnu pošalicu kao u manastiru Gradac. Igumanija, sestra Nina i sada malobrojno sestrinstvo i na taj način, otvorenošću prema posetiocima i tamošnjim žiteljima čuvaju duh ktitorke ove svetinje srpske kraljice Jelene Anžujske, žene kralja Uroša a majke potonjih kraljeva Dragutina i Milutina. Na taj način se i čuva legenda, koja ovde vekovima kruži, da je kraljica Jelena, iako katolikinja, bila omiljena u narodu, prenose se i priče o njenom prosvetiteljskom radu među tadašnjim stanovništvom, posebno siromašnim devojkama koje je podučavala vezu, kuvanju, pismenosti...
O tradicionalnoj otvorenosti ove svetinje prema spoljnjem svetu potvrđuje nam i igumanija Nina. I prilog tome i podatak da se, recimo, iz ovog manastira, na Uskrs hiljadu ofarbanih jaja podeli narodu. Nedeljom je dobra poseta liturgiji, a još više bi turista navraćalo da svetinja, glavna crkva posvećena Blagoveštenju Presvete Bogorodice, nije pomalo u senci obližnjih manastira Studenice, Đurđevih Stupova... Posetioce bi, kažu monahinje, više privlačilo i da se učestalije piše i govori o arhitektonskim vrednostima gradačke crkve, građene u stilu raške škole, ali sa primetnim uticajem romanike i gotike tako da, kako neko reče, „imate utisak da ste negde drugde, a ne pod planinom Golijom”.
Ženski je ovo manastir, sestrinstvo je doskora brojalo 15 monahinja ali, kako i igumanija Nina, ukratko, objasni, „pčele se roje i razroje” pa ih je sada sedam. Kao i ranije, ima ih i posle tog „razrojavanja” sa fakultetskom diplomom, pa je ovo bio i ostao jedan od manastira sa najobrazovanijim sestrinstvom, ali one to retko ističu. Smatrale su to sasvim normalnim i kada je ovde bilo više monahinja sa diplomom beogradske Akademije likovnih umetnosti, pa filologa, profesora, učiteljica...
Obrazovane monahinje u manastiru samuju i tihuju, ali su posvećene i radu. Tako su i posle smanjenja brojnosti sestrinstva, očuvale ikonopisačku školu, koju je osnovala bivša igumanija Jefimija, magistar slikarstva, i nastavile da se bave i fresko slikarstvom, pa su i danas angažovane na oslikavanju manastira, čak i u dalekoj Australiji.