Čuvaju kult ktitorke

Miroljub Dugalić

13. 09. 2016. 11:00

Манастир Градац, задужбина Јелене Анжујске (Фото: М. Дугалић)

Manastir Gradac – Retkost je u našim manastirima da nenajavljen gost naiđe na takvu ljubaznost, spremnost na razgovor, objašnjenja pa i uljudnu pošalicu kao u manastiru Gradac. Igumanija, sestra Nina i sada malobrojno sestrinstvo i na taj način, otvorenošću prema posetiocima i tamošnjim žiteljima čuvaju duh ktitorke ove svetinje srpske kraljice Jelene Anžujske, žene kralja Uroša a majke potonjih kraljeva Dragutina i Milutina. Na taj način se i čuva legenda, koja ovde vekovima kruži, da je kraljica Jelena, iako katolikinja, bila omiljena u narodu, prenose se i priče o njenom prosvetiteljskom radu među tadašnjim stanovništvom, posebno siromašnim devojkama koje je podučavala vezu, kuvanju, pismenosti...

O tradicionalnoj otvorenosti ove svetinje prema spoljnjem svetu potvrđuje nam i igumanija Nina. I prilog tome i podatak da se, recimo, iz ovog manastira, na Uskrs hiljadu ofarbanih jaja podeli narodu. Nedeljom je dobra poseta liturgiji, a još više bi turista navraćalo da svetinja, glavna crkva posvećena Blagoveštenju Presvete Bogorodice, nije pomalo u senci obližnjih manastira Studenice, Đurđevih Stupova... Posetioce bi, kažu monahinje, više privlačilo i da se učestalije piše i govori o arhitektonskim vrednostima gradačke crkve, građene u stilu raške škole, ali sa primetnim uticajem romanike i gotike tako da, kako neko reče, „imate utisak da ste negde drugde, a ne pod planinom Golijom”.

Zaštita i istražni poslovi
U manastiru Gradac su u toku radovi na zaštiti od podzemnih i atmosferskih voda, na deonici od glavne kapije do konaka, koje nadzire Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, a uporedo se obavljaju i arheološka istraživanja. Kako nam je objasnila Emilija Pejović, arheolog, do sada su naišli na građu iz perioda druge faze izgradnje crkve.

Ženski je ovo manastir, sestrinstvo je doskora brojalo 15 monahinja ali, kako i igumanija Nina, ukratko, objasni, „pčele se roje i razroje” pa ih je sada sedam. Kao i ranije, ima ih i posle tog „razrojavanja” sa fakultetskom diplomom, pa je ovo bio i ostao jedan od manastira sa najobrazovanijim sestrinstvom, ali one to retko ističu. Smatrale su to sasvim normalnim i kada je ovde bilo više monahinja sa diplomom beogradske Akademije likovnih umetnosti, pa filologa, profesora, učiteljica...

Obrazovane monahinje u manastiru samuju i tihuju, ali su posvećene i radu. Tako su i posle smanjenja brojnosti sestrinstva, očuvale ikonopisačku školu, koju je osnovala bivša igumanija Jefimija, magistar slikarstva, i nastavile da se bave i fresko slikarstvom, pa su i danas angažovane na oslikavanju manastira, čak i u dalekoj Australiji.