Čovek koji je voleo vozove

Dubravka Lakić

19. 09. 2016. 22:05

Из филма „Дневник машиновође” (Фото „Зилион филм”)

Priča o egzekutorima protiv svoje volje, tihim, nevinim ubicama – srpskim mašinovođama što krstare prugama dok im se pod vozove bacaju samoubice ili iskrsavaju nesavesni vozači, zbog težine same teme i moralne vertikale zaslužuje dramski, tragičarski filmski okvir.

Recimo, sličan onom koji je već u dva dokumentarna filma na ovu temu: „Tačka prekida” i „Tačka prekida 2: Fizički fenomen”, pre nekoliko godina postavio reditelj Igor M. Toholj.

Ukoliko se, međutim, sledi ona misao Dušana Kovačevića da je „smrt samo jedna od mnogih nesreća, ima i mnogo gorih stvari u životu”, jednu tako ozbiljnu temu moguće je smestiti i u okvir filmske crne komedije.

Možda baš onako kako je to, inspirisan upravo Toholjevim filmovima i idejom pokojnog montažera Marka Glušca, u dugometražnom igranom filmu „Dnevnik mašinovođe” učinio scenarista i reditelj Miloš Radović.

U svom stilu – nadrealistički gorko-kiselo-apsurdno-smešno. Šaljivo o smrti i o tome kako je preživeti, kako se sa njom svakodnevno nositi.

Kao celina, Radovićev film odiše nekom vrstom poetsko „markesovske” atmosfere s kojom je naslikan mikrokosmos železničkog sveta, pleni raskošnom vizuelnošću koja film „Dnevnik mašinovođe” znatno izdvaja od uobičajenih srpskih filmskih proizvoda, te mu je možda i zato nedavno izglasana srpska kandidatura za Oskara...

Sama priča prati već ostarelog mašinovođu Iliju (Lazar Ristovski) koji je ceo svoj život vezao za železnicu i vozove. On je jedan od tih „tihih ubica”, gotovo rekorder u nenamernom prekraćivanju ljudskih života, čovek koji je i bez svoje krivice kriv – onako, pred samim sobom, u svojoj svesti i savesti.

Njegova životna priča ukršta se sa pričom o dečaku Simi (Petar Korać) koji napušten od roditelja živi u obližnjem sirotištu. Radović te dve priče, dve sudbine odbačenih, postepeno spaja u očinsko-sinovljevski odnos neodvojiv od železničkih pruga, lokomotiva i težačkog života ljudi koji su, kao čist višak, zanemareni od strane društva. Nevidljivi izvan svog mikrokosmosa...

Pričajući nam o Iliji i Simi i njihovoj omalenoj družini, Miloš Radović se poigrava s apsurdnim situacijama koje zasniva na suprotnostima i nesporazumima između izolovanog sveta mašinovođa, kojima je gaženje ljudi deo svakodnevice ili je bolje reći, obavezni deo železničarske karijere, i sveta svih nas ostalih koji o njima gotovo da nikada i ne razmišljamo osim ako na pruzi ne izgubimo nekog svog.

Takvo Radovićevo poigravanje ponekad uspe ponekad ne, a slična stvar je i sa humorom. Ponekad „upali” ponekad ne...

Lazar Ristovski je kao Ilija ubedljiv. Glumački je pružio sve ono što se od njega i inače očekuje i zbog čega ga publika voli. Uz to, na nezahvalnoj i iscrpljujućoj poziciji producenta odradio je posao za svaku pohvalu.

Radost gledaocima pružaju glumački doprinosi Mirjane Karanović, Jasne Đuričić i Mladena Nelevića, a divljenje omanja ali moćno odigrana uloga direktorke sirotišta koju je otelotvorila Danica Ristovski, dok je prijatno iznenađenje Petar Korać – naturščik, student sociologije, čija je uloga Sime za duže pamćenje...

Zadivljujućem sveukupnom filmskom ambijentu doprinose su dali i direktor fotografije Dušan Joksimović i scenograf Aljoša Spajić, a sasvim sigurno i Železnice Srbije. Bez njih svega ovoga teško da bi bilo... „Dnevnik mašinovođe” je na repertoaru bioskopa u Srbiji.