Šminka nije spomenuta u Kuranu

Danas je neradni dan ovdje u Kraljevini Belgiji, državni i vjerski praznik Velika Gospojina. Ulice pune ljudi, prosto čudno izgleda, to je ovdje rijetkost čak i u sred ljeta. Moj drug, rođeni Belgijanac, i ja krenuli na neku žurku na otvorenom u jednom od centralnih gradskih parkova. Žurka kao i kod nas, preglasna muzika, alkohol na sve strane, polupijana tijela se lelujaju u ritmu nekog francuskog tehna. Dnevne žurke nisu rijetke ovdje tokom ljetnjih mjeseci, a danas je sunce izmamilo puno mladih ljudi napolje. Prilično je toplo danas jer se ovdje ljetnje temperature prosječno vrte oko 20-25 stepeni u najtoplijem dijelu dana.

Zastajemo da se smjestimo, ja zagledam ljude okolo. Šorcevi, majice kratkih rukava, haljinice, obučeni kao i mi mladi u Srbiji, mada dosta opuštenije. Djevojke uglavnom malo ili nimalo našminkane, ne mogu da primjetim nijednu na štiklama, dobro, pomislih, razumljivo, kud bi u park na štiklama. Pored mene stoje dvije mlade djevojke, nose hidžab, nijedan dio tijela se ne vidi osim šaka, stopala i samog lica. Pomislih, pa da, u skladu je sa njihovom tradicijom da žena mora pokriti sve ženske atribute, uključujući i kosu, i da ne smije ni na koji način da „izaziva” poglede suprotnog pola. Ali one su našminkane, primjetih, i to dosta napadno, onako kako god nas izgledaju djevojke u večernjoj varijanti uglavnom.

Šminka nije spomenuta u Kuranu, tako da valjda to što nije zabranjeno, smatra se dozvoljenim (ne ulazimo sad u to što se za šminku nije znalo kad je pisana sveta knjiga). Pomislih, možda je to pozitivan iskorak ka integraciji u društvo zapadnih vrijednosti, gdje djevojka njihovih godina može da izgleda onako kako ona sama misli da treba i onako kako se u datom momentu osjeća.

Ipak je prevruće za ovo što su one na sebe navukle, uske farmerke i neka majica, a preko svega dugačka tunika do pola butina, dugih rukava, podrazumjeva se. Ni te uske farmerke mi nisu baš najjasnije, zar se to ne kosi sa proklamovanim pravilima izgleda? Drug se složi, kaže često ih viđa tako prekrivene od glave do pete a na nogama štikle ili neka druga „neprikladna” obuća. Kuran doduše nije zabranio potpetice, mislim, nije jasno naznačeno jelte, e sad, da ne čitamo između redova. Izgleda ipak da i te redove svi tumače kako hoće i kako im odgovara.

Gledam okolo i dalje, minimum četvrtina prisutnih ne izgleda onako kako mi zamišljamo Belgijance, ima dosta Arapa, čak i Indusa i Kineza. Pitam druga za migrante i kako oni gledaju na tu cjelokupnu situaciju. Priča vrlo otvoreno. Kaže mi da oni i tako ne znaju šta će sa već prisutnim došljacima iz zemalja Magreba, kao bivših francuskih kolonija, a kamoli još ovima sa Bliskog Istoka. Kaže da su minimalno integrisani i da će se to teško promijeniti, muškarci dobrim dijelom nezaposleni, žive od (prilično velikih) socijalnih davanja, a žene su tek posebna priča, jer je u njihovoj tradiciji naročito izraženo da je ženin posao kuća i djeca. Kaže mi da obratim pažnju ako se nekad zadesim na ulicama tu u centru, radnim danima u radno vrijeme, kaže može da se kladi da ću naići na skoro sve same došljake (iskoristi pogrdnu francusku riječ koju ne znam kako bih prevela). Ne vole ih baš, zaključujem. On, kao da mi pročita misli, nastavi sa statistikom kako iz godine u godinu raste procenat za socijalna davanja, a strpljenju Belgijanaca se polako nazire kraj.

Kaže izgradili su sebi čitav kvart i nekoliko džamija, u kome se osjećaš kao da si usred Marakeša, kako su ga prozvali neki njegovi drugari, s pravom, dodade. Prokomentarisah da bih voljela da prođemo posle tuda, da vidim, a on kaže ne preporučuje mi ovako obučenoj, i nasmija se. Spustih pogled na tren da se podsjetim šta sam obukla – običnu kratku ljetnju haljinicu na bretele do iznad koljena. Upitah ga da li se šali, odgovori mi krajnje ozbiljno da je prošle godine izbio incident jer su jednu djevojku „neprikladno” obučenu gađali nekim voćem i povrćem. Kaže da se posle ispostavilo da je strankinja (inače iz Genta, grada u sjevernom dijelu Belgije) neobavještena jadna zalutala tuda slučajno. Mora čovjek izgleda da pazi dobro kuda i gdje ide, kako se ponaša i oblači, u svojoj rođenoj zemlji.

Hajdi, Belgija