Regionalna liga kao sunce u oči

Ivan Cvetković

25. 09. 2016. 23:00

Из доба када је имало шта да се види на утакмици и кад је било безбедно на стадиону: сто хиљада људи на „вечитом дербију” Црвена звезда – Партизан 7. новембра 1976. (Фотодокументација „Политике”)

Gotovo svaki „večiti derbi” služi kao dokaz „koliko nam je fudbal slab”. I liga, takođe.

Zato se regionalna liga preporučuje kao spas. Računa se s tim da je sportsko (verovatno se podrazumeva i još neko) suparništvo iz doba Jugoslavije dovoljno da nam u fudbalu grane sunce.

Ali to sunce će više da bije u oči i zaslepi ozeblog, nego što će da ga ogreje i rastera tamu u kojoj je. Kako bi to izgledalo već može da vidi ko hoće.

Ceo poduhvat se zasniva na mitskoj privlačnosti takozvane „velike četvorke” jugoslovenskog fudbala. To su dva kluba iz Srbije (Crvena zvezda i Partizan) i isto toliko iz Hrvatske (Dinamo i Hajduk).

I šta bi doneli njihovi međusobni susreti? Nešto drugačije od ovoga sada?

Da neće možda Crvena zvezda i Partizan preko noći, samo zato što se takmiče u regionalnoj ligi, u međusobnom susretu da zaigraju bolje, nego u srpskom prvenstvu? Ili će Dinamo i Hajduk odjednom da vrate sve ono što je krasilo njihove susrete nekad davno zbog čega su i postali glavni događaj u hrvatskom fudbalu?

Sudbina tamošnjeg derbija je slična sudbini našeg. I šta onda da se očekuje od mečeva s ostalim članovima regionalne lige, koji su neuporedivo manje privlačni i u Beogradu i u Zagrebu, a i u ostalim gradovima?

Ali odgovori na ta pitanja nisu toliko važni. Ono koje je najvažnije niko ne postavlja, pa samim tim niko i ne odgovara. Traženje spasa u obnavljanju davnog sportskog suparništva, koje je nestalo sa državom u kojoj je i vladalo, jeste nameran ili nenameran pokušaj da se izbegne odgovor na pitanje zašto ni Srbiji, ni Hrvatska za četvrt veka nisu stvorile jače nacionalne lige od ovih koje sada imaju. S tim u vezi i zašto za 25 godina nisu nastala nova fudbalska središta, koja bi zamenila ona koja su sada u inostranstvu.

Crvena zvezda, Partizan, Cibona i Zadar nisu se ovajdali od zajedničke košarkaške lige. Sva četiri kluba su pre ili kasnije bili na rubu finansijske propasti. Zašto bi u fudbalu, gde su veći izdaci, bilo drugačije?

Sportska rukovodstva treba da postave sebi zadatak kakav su imali njihovi prethodnici u Jugoslaviji, na primer 1919. ili 1946. Ovo ne znači vraćanje u te epohe politički ili istorijski, nego u sportskom smislu, jer je tada moralo da se krene ni od čega i da se nešto stvori: i savezi, i klubovi, i takmičenja, i igrači, i treneri, i sudije, i igrališta. I navijači.

Kakav se danas fudbal igra teško da bi postao najvažnija sporedna stvar na svetu. I to ne samo kod nas. Ko bi gledao onakvu Portugaliju, prvaka Evrope? Ili na šta je ličila igra Engleza, čiji su preci važili za profesore fudbala, na ovogodišnjem Evropskom prvenstvu?

Savezi i klubovi, igrači i mediji, pozivaju običnog čoveka da dolazi na utakmice i daje svoje pare za ulaznicu. Ali šta on ima da dobije zauzvrat? Eto, nedavno su igrale najbolje evropske reprezentacije i šta se pamti sa tog događaja sem golih rezultata i plasmana? A to nije ništa, jer svaka utakmica mora da se završi nekim rezultatom i neko mora da bude pobednik turnira.

Često se ide iz krajnosti u krajnost. Mi sada veličamo zagrebački Dinamo i žalimo što nemamo neki koji je kao on „stalno u Evropi”. To ne bi bilo nimalo teško kada, recimo, Beograd ne bi imao dva kluba nego samo jedan tog značaja kao što je to u Zagrebu. Zamislimo da ono što odlazi u Crvenu zvezdu i Partizan pripadne samo jednom?

Dalje, Dinamo ne samo što u svom gradu nema suparnika, nego ni u Hrvatskoj. Nekad je to bio Hajduk, ali zagrebački klub je bio u pravom smislu reči državni projekat, jer je tako želeo Franjo Tuđman (čak je klubu za njegovog života bilo i ime promenjeno). U Srbiji vlastodršci više ili manje podržavaju ovaj ili onaj klub, ali niko toliko i tako kao Tuđman Dinamo (tj. HAŠK Građanski, tj. Kroaciju).

U fudbalu je danas bitna zarada, a ne igra. Zbog para, a ne zbog fudbala, lete glave u Uefi i Fifi i zato one ne mogu da služe kao uzor. Zato podrška Uefe regionalnim ligama pre treba da nagoni na oprez, nego da se uzima kao dokaz da je to fudbalski ispravno.

Zašto bi igranje protiv Osijeka, Željezničara ili Rabotničkog bilo za Crvenu zvezdu, Partizan ili Vojvodinu korisnije od utakmica protiv Spartaka, Radničkog iz Niša ili Borca iz Čačka?

S obzirom na to koliko je stranaca u našim klubovima kakve će vajde imati od toga naša reprezentacija ako timovi iz Srbije i budu najbolji u regionalnoj ligi.

Verovatno da teorijski niko ne opovrgava da je najvažnije kako se igra. Međutim, u praksi teško da postoji klub, a isto važi i za savez, koji to ima bar na papiru. Umesto rada i strpljenja uvek se traži prečica. A to ne samo što mnogo košta, nego se dosad pokazalo da uvek vodi u suprotnom smeru od željenog.