Što mogu Putin i Erdogan ne može Tramp
Proroci bliski Hilari Klinton najavili su apokalipsu. Zna se i tačan datum smaka američke demokratije – 20. januar, dan inauguracije novog predsednika. Nema spasa ako građani izaberu Donalda Trampa.
Finiš je kampanje i sva su sredstva dozvoljena, pa i hiperprodukcija scenarija katastrofe u kojima autokratski predsednik Tramp sprovodi najluđe naume i Amerikom vlada kao što Putin vlada Rusijom ili Erdogan Turskom. Zastrašivanje je uzelo maha otkako su se početkom nedelje republikanski i demokratski kandidat prvi put suočili u debati, ali je jedna epizoda iz vašingtonskog života nekoliko dana kasnije pokazala zašto će Trampu biti jako teško da ostvari neograničenu ličnu vlast. Kongres je oborio veto aktuelnog šefa Bele kuće, dokazujući da ni najmoćniji čovek na planeti ne može da uvek radi šta hoće. Tom istom Kongresu Tramp bi bio još mrskiji. Vrhovni sud, moćna birokratija i establišment, mediji, sudovi i vlasti saveznih država takođe ne deluju kao saučesnici Trampove autokratije.
KONGRES KAO KOČNIČAR: Institucije i sistem podele vlasti (na izvršnu, zakonodavnu i sudsku) i jeste smišljen da se američka republika ne bi pretvorila u neki od najpokvarenijih oblika monarhije. Kongresmeni nisu došli do fotelja zahvaljujući milosti partijskog vođe koji ih je postavio na izbornu listu, već su pobeđivali u svojoj izbornoj jedinici kao kandidati sa sopstvenim imenom i prezimenom, što ih čini nezavisnim od šefa izvršne vlasti. Ne samo da je Obama video kako mu politički protivnici, republikanci, u Kongresu gase vladu, to jest lišavaju je sredstava za rad, već je doživeo da mu i njegove demokrate blokiraju planove za zatvaranje Gvantanama i da se udružuju sa konzervativcima ne bi li preinačili njegov veto (kojim je hteo da Rijad izuzme od ingerencije američkih sudova za ulogu u 11. septembru). Ako Trampova politika zaista bude bila rasistička, mizogina, ksenofobična, nečuvena, republikanci i demokrate mogu da se udruže i preglasaju njegov veto ili da pokrenu impičment. Kongres odobrava budžet bez kojeg predsednik ne može da deluje. Ako kongresmeni smatraju da bi zid prema Meksiku bio neprihvatljiv, neka Trampu ne odobravaju novac za cement i žice. A ako je zabrana ulaska za muslimane neustavna, to treba da kaže i Vrhovni sud, čije sudije predsednik ne može da menja jer su na doživotnoj funkciji.
Ilustracija J. Prokopljević
DALEKO JE KREMLj: Predsednik bira ministre, šefove CIA, FBI i vrhovne sudije u slučaju upražnjenog mesta (dobrovoljno penzionisanje ili smrt sudija), ali samo uz zeleno svetlo Senata. Mnogi političari koji podržavaju Hilari Klinton spekulišu da bi Tramp u administraciju uveo rasiste, ali zar ti isti političari u Senatu ne bi sprečili Trampa ako bi stvarno naumio da za ministra pravde postavi člana Kju kluks klana? Podržavaoci Hilari Klinton zastrašuju građane predviđanjem da će Tramp biti američki Putin koji će nesmetano vladati kako mu se prohte. Kako bi to Tramp izveo, nije najjasnije jer opozicija u Kongresu nije ni nalik „opoziciji” u Dumi, a i stvarno je teško zamisliti da američke demokrate povlađuju Trampu kao komunisti Putinu ili da Nensi Pelosi bude američki Žirinovski. Štaviše, predsednik Tramp ne bi nailazio na otpor i kritiku samo demokrata već i „svojih” konzervativaca, koji ga preziru podjednako kao i liberali. Za razliku od Putina koji je čeličnu vladavinu ostvario i uz pomoć partije, ljudi koje je on lično postavljao na funkcije i prijatelja iz KGB, Tramp nema partijsku infrastrukturu ni uticaj u državnom aparatu, ne može da postavlja guvernere saveznih država (biraju se na izborima), pa ni da ih kontroliše. Koliko vlasti saveznih država i birokratija mogu da budu nezgodni, uverio se i Obama kada je video da guverneri odbijaju da u svojim državama sprovode njegove imigracione planove i da Pentagon, Stejt department i tajne službe imaju svoje trasirane puteve koje čak ni predsednik ne može lako da izmeni, između ostalog i zbog toga što zavisi od njihovog ekspertskog znanja.
PUČ U NjUJORK TAJMSU: Lako je biti autokrata sa preplašenim medijima koji ne smeju da pisnu protiv velikog vođe, ali američki mediji su već toliko kritikovali Trampa da su pokazali nultu toleranciju za njegove ispade. Razumna je pretpostavka da bi pratili svaki njegov korak i alarmirali javnost na svaki njegov nezakonit i nedemokratski postupak. Jedna od teorija prijatelja Hilari Klinton je i da bi Amerika pod njujorškim milijarderom zaličila na Tursku. U tom slučaju Tramp bi posegnuo za Erdoganovom tehnologijom vladanja: upao bi u „Njujork tajms” i Si-En-En, smenio urednike i novinare i doveo svoje poslušnike, otpustio neposlušne tužioce i sudije, uhapsio nepokorne kongresmene prethodno im oduzimajući imunitet. Ali, zar bi ostali mediji, sudije, kongresmeni i konačno – javnost koja se diči demokratskom i slobodarskom političkom kulturom – skrštenih ruku gledali kako Tramp radi sve te neustavne, nezakonite i nedemokratske stvari? Ostvarenje proročanstva značilo bi da su zakazali svi Trampovi kritičari, nezavisne institucije i čuvari demokratije. Šta je Tramp naspram Amerike?