Dualno za rad, diploma za ram

06. 10. 2016. 09:05

Никола Костандиновић

Povodom teksta „Dualno obrazovanje – bušenje rupe na saksiji”, od 4. oktobra

Trebalo mi je da podosta proživim da bih shvatio poruku namrgođenog humaniste Bernarda Šoa da je „pravi život onaj sa dna jer ga možeš osetiti kroz kožu!” Naravno, uz dodatak – da ga i te kako možeš osetiti i na svojoj koži.

Svi smo mi, decenijama (možda, kad je čovečanstvo u pitanju, i vekovima), kao adolescenti, i po novom pravopisu adolescentkinje, želeli i bili „mali prinčevi” i neustrašivi Sinbadi moreplovci na krilima i jedrima mašte. Adolescentkinje su punile čitave albume slikama filmskih diva. A onda je „došao” taj život kad se hoda po tvrdoj zemlji, pa se i filmske dive poudaju za neostvarene letače ili moreplovce. Kada, hteli ne hteli, moramo da se prizemljujemo. Nema, nažalost, bar ne za svačiji san, tih šaljivčina poput profesora Higinsa, a ni društvenih igara tipa „kraljević i prosjak”...

Već nekoliko meseci, čak i s najvišeg državnog vrha, opet se najavljuje kao „prioritetan zadatak” – školska reforma. I to „u cilju smanjenja nezaposlenosti, a i usklađivanja s Evropom”: da se ne može živeti u društvu, a biti oslobođen od njegovih zahteva! Srbiji, a bogme i Evropi, nisu baš previše potrebni turizmolozi, pravnici, čak ni nastavnici i inženjeri teoretičari. Potrebni su joj majstori „svog zanata”, pa to što se sada naziva „dualno školstvo” i te kako podseća na već viđeno: na naše škole učenika u privredi (prokazane „šupove”), a, bogme – pomalo i na neuspelo „usmereno”! Međutim, mi smo brzoplet narod: vrlo brzo se „palimo”, a onda kajemo, a eto sad i vraćamo na staro. Problem je ponajviše, priznali to ili ne, što smo pokajnički uvek skloni kolektivnoj amnestiji. Naši prokazani „šupovi” sada se pomaljaju ponovo, možda u još rigidnijoj formi: dan-dva u klupama, a najmanje tri u radionici, pogonu, ili uz mašinu. Sve do majstorskog perfekcionizma.

Sistem vrednosti, bezmalo sve doskora, stvorio je čitavu galeriju društvenih portreta, i to – i s lica i naličja. Nije nimalo redak slučaj da su čak i doktori nauka raznih struka bili počastvovani ako ih na porodično slavlje i gozbu pozove ugledni auto-mehaničar, a postalo je „normalno” da majstor za kućne popravke svoj radni sat vrednuje i više nego hirurg svoj. Na pitanje da li je to normalno i pravično, odgovor je jednostavan: pa zašto niste izabrali zanat? Prosto i jasno – baš kao Šoova poruka o pravom životu! Potrebni su nam, naravno, tehnolozi za preradu mesa, ali se ne može bez mesara. Mnogo kad, nažalost, čak i „tehnička” diploma stiče se, a da visokoškolovani stručnjak nije takoreći ni video proizvodnju i gradilište.

Sigurno je da „svetu rada” i njegovim podanicima i te kako predstoji „intelektualizacija”. Farmer iz okoline Velike Plane kaže da svoju stoku prodaje trgujući internetom. Na TV gledamo kako naftne platforme popravljaju, i to „svojeručno”, inženjeri, a zna se da odlični majstori počesto iznedre više inovacija nego „diplingovci” iz biroa, kao što znamo da ni najveća demokratija ne prihvata samo jedan krak „poluge”: pravo da biraš školu i zanimanje je ipak – ili mora biti – u kakvoj-takvoj ravnoteži s mogućnošću da zaradiš hleb. Srbija je poodavno u neravnoteži, pored ostalog, i zbog toga što nam čak ni ekonomija i ekonomisti nisu spojeni, što, recimo, inženjer termodinamike ne ume da rukovodi toplifikacijom sopstvene kuće, a i što baš oni koji treba da nas vode i uče kako da plivamo u sve zahtevnijim vodama života – uglavnom nisu plivači!

Genijalni Duško Radović, socijalni basnopisac, u tragediji „gospođinih maca”, koje nisu naučile da love miševe, kao da se na neki način zalagao da i sve umnoženije diplome iskorače iz svojih ramova u – Šoov „živi život”. Naime, kako pravnopisce poduči Valtazar Bogišić, i cipele moraju da se kroje prema nozi – a ne obrnuto.

Književnik, dopisni član Srpske akademije obrazovanja