Sa jatom ili bez njega

08. 10. 2016. 16:05

Ћирилично иницијално писмо КОТЕЖ (Дарко Новаковић)

U pr­vim de­ce­ni­ja­ma 19. ve­ka srp­ski na­rod je po­čeo re­ša­va­ti ključ­ni kul­tu­ro­lo­ški pro­blem – pi­ta­nje knji­žev­nog je­zi­ka po­mo­ću ko­jeg će se opi­sme­ni­ti i na­ci­o­nal­no ho­mo­ge­ni­zo­va­ti sta­nov­ni­štvo sa srp­skog je­zič­kog pro­sto­ra. U to vre­me već je sa­svim pre­vla­da­la i Do­si­te­je­va i Vu­ko­va ide­ja da se u osno­vi bu­du­ćeg knji­žev­nog je­zi­ka mo­ra na­ći srp­ski na­rod­ni je­zik, ali se bor­ba vo­di­la oko iz­bo­ra di­ja­lek­ta ko­ji će pre­u­ze­ti tu slu­žbu. Dok se Vuk za­la­gao za kon­cep­ci­ju u ko­joj bi se u osno­vi­ci knji­žev­nog je­zi­ka na­šao is­toč­no­her­ce­go­vač­ki di­ja­le­kat, srp­ski in­te­lek­tu­al­ci iz da­na­šnje Voj­vo­di­ne in­si­sti­ra­li su da tu funk­ci­ju pre­u­zme šu­ma­dij­sko-voj­vo­đan­ski di­ja­le­kat.

Naj­vi­dlji­vi­ja i sim­bo­lič­ki naj­zna­čaj­ni­ja raz­li­ka iz­me­đu ovih no­vo­što­kav­skih di­ja­le­ka­ta bi­la je ve­za­na za raz­li­či­te iz­go­vo­re, tj. za raz­li­či­te gla­sov­ne za­me­ne što su se raz­vi­le na me­stu ne­ka­da­šnjeg vo­ka­la jat, ko­ji je iz na­rod­nog je­zi­ka ne­stao u 14. ve­ku. Dok je is­toč­no­her­ce­go­vač­ki di­ja­le­kat ije­kav­ski (di­je­te, dje­ca/đe­ca), šu­ma­dij­sko-voj­vo­đan­ski pri­pa­da ekav­skom iz­go­vo­ru (de­te, de­ca).
U pred­go­vo­ru Srp­skom rječ­ni­ku (1818) Vuk Ste­fa­no­vić Ka­ra­džić je iz­neo svo­ju ar­gu­men­ta­ci­ju u pri­log se­lek­ci­ji is­toč­no­her­ce­go­vač­kog di­ja­lek­ta za osno­vi­cu srp­skog knji­žev­nog je­zi­ka, po­zi­va­ju­ći se pri to­me na pi­ta­nja nje­go­ve ras­pro­stra­nje­no­sti i zna­čaj­ne knji­žev­ne tra­di­ci­je, oli­če­ne pr­ven­stve­no u na­rod­noj i du­bro­vač­koj knji­žev­no­sti. Re­ak­ci­ja na ova­kav Vu­kov iz­bor me­đu voj­vo­đan­skim Sr­bi­ma mo­gla se sve­sti na jed­nu reč: ne­za­do­volj­stvo. Sto­ga su srp­ski fi­lo­lo­zi po­če­li osmi­šlja­va­ti knji­žev­no­je­zič­ko re­še­nje ko­je bi za­do­vo­lji­lo sve srp­ske in­te­lek­tu­al­ce, ne fa­vo­ri­zu­ju­ći ni­ti je­dan od dva naj­ra­zvi­je­ni­ja srp­ska di­ja­lek­ta, i isto­vre­me­no ho­mo­ge­ni­zu­ju­ći srp­sku na­ci­ju u na­sta­ja­nju.
Naj­o­ri­gi­nal­ni­je re­še­nje na­ja­vio je van svo­ga naj­zna­čaj­ni­jeg de­la Sa­lo de­be­lo­ga je­ra li­bo azbu­ko­pro­tres (1810) već Sa­va Mr­kalj, kroz mar­gi­nal­nu na­po­me­nu uz jed­nu svo­ju pe­smu, u ko­joj do­pu­šta dvo­stru­ko či­ta­nje slo­va jat (ѣ) ko­je je još uvek ču­vao u pi­sa­nju: „Mo­je ѣ mo­že Sre­mac vek­ši­nom kao E iz­go­va­ra­ti“. Od ovo­ga pra­vo­pi­snog re­še­nja Mr­kalj je od­u­stao u Sa­lu de­be­lo­ga je­ra, u ko­jem je – bu­du­ći da je bio ije­ka­vac slo­vo jat kla­si­fi­ko­vao me­đu su­vi­šna „mno­go­zvuč­na pi­sme­na“, ko­ja ozna­ča­va­ju vi­še gla­so­va (je tj. ije) i ko­ja tre­ba od­stra­ni­ti iz bu­du­će srp­ske azbu­ke.
Ide­ju o ču­va­nju slo­va jat u srp­skoj ći­ri­li­ci naj­do­sled­ni­je i naj­du­že ču­vao je i raz­vi­jao da­nas po­ma­lo za­bo­ra­vlje­ni Jo­van Su­bo­tić, ču­ve­ni srp­ski knji­žev­nik, po­li­ti­čar i na­uč­nik. Je­dan od naj­zna­čaj­ni­jih Sr­ba 19. ve­ka, kao is­ku­san i vešt po­li­ti­čar, uvi­deo je da ču­va­nje slo­va ѣ obez­be­đu­je srp­sko na­ci­o­nal­no je­din­stvo u pi­sa­noj for­mi knji­žev­nog je­zi­ka i spre­ča­va ja­lo­ve i bes­po­treb­ne po­le­mi­ke po pe­ri­o­di­ci. Iako je bio je­dan od naj­i­stak­nu­ti­jih čla­no­va Ma­ti­ce srp­ske i ured­nik nje­nog Srp­skog le­to­pi­sa, Su­bo­tić je pri­hva­tio s vre­me­nom Vu­ko­vu ći­ri­li­cu, ali je njoj sa ja­snim na­ci­o­nal­nim ci­ljem pri­do­dao i 31. slo­vo. Na­i­me, u od­no­su na vu­kov­sku gra­fi­ju, Su­bo­tić je u ći­ri­li­cu uveo i slo­vo jat u eti­mo­lo­škom po­lo­ža­ju, i ostao je ve­ran ovo­me gra­fij­sko-or­to­graf­skom re­še­nju sve do po­sled­njeg štam­pa­nog de­la, ro­ma­na Ka­lu­đer iz 1881. go­di­ne. Pr­vi put je ovo gra­fij­sko-or­to­graf­sko re­še­nje po­nu­dio u ru­ko­pi­su Srp­ske gra­ma­ti­ke (1847), ko­ja je po­be­di­la na kon­kur­su Ma­ti­ce srp­ske, ali u ovoj in­sti­tu­ci­ji ni­ka­da ni­je štam­pa­na upra­vo zbog pre­la­ska na vu­kov­sku ći­ri­li­cu.
Su­bo­tić je o „zvu­ku“ jat u svo­joj gra­ma­ti­ci pi­sao u po­gla­vlju „O pi­sa­nju zvu­ko­va ili Na­u­ka o pra­vo­pi­su“ is­klju­či­vo kao o „sta­rom“, na či­jem me­stu su raz­vi­je­ni raz­li­či­ti „za­stup­ni­ci“ (za­me­ne, re­flek­si): „ѣ. – I ovaj sta­ri umek­ša­ni zvuk raz­lič­ne je zvu­ko­ve na mѣ­stu svom osta­vio. Naj­svoj­stve­ni­je se jošt u slo­ven­skom na­rѣ­či­ju ču­je; u srb­skom ima če­ti­ri za­stup­ni­ka: e, i, je, i ije; k ovi­ma do­la­zi slo­ven­sko ej, ko­je se u dolj­noj Kranj­skoj ču­je u: srej­da, mej­sto i t. d.“ Mo­ti­va­ci­ju za ču­va­nje slo­va jat u srp­skoj ći­ri­li­ci Su­bo­tić je ve­o­ma pre­ci­zno ar­gu­men­to­vao ne­što ka­sni­je u istom po­gla­vlju gra­ma­ti­ke, na­vo­de­ći kao uzrok spre­ča­va­nje lo­kal­nog ne­za­do­volj­stva zbog se­lek­ci­je jed­nog od iz­go­vo­ra za knji­žev­ni je­zik. U ovoj od­lu­ci Su­bo­tić je ne­sum­nji­vo bio vo­đen i re­ak­ci­jom pre sve­ga srp­ske voj­vo­đan­ske in­te­li­gen­ci­je na Vu­ko­vu se­lek­ci­ju ije­kav­skog iz­go­vo­ra, što je pri­hva­tio ma­nji deo eka­va­ca (me­đu ko­ji­ma će bi­ti i naj­ve­ći ta­da­šnji srp­ski fi­lo­log Đu­ro Da­ni­čić): „U ovom pi­sme­nu da­kle ima­mo od sta­rih na­ših na­slѣd­stvo, ko­im se u sa­da­šnjoj po­tre­bi vr­lo do­bro po­mo­ći mo­že­mo. Jer ako mi pi­smo ѣ on­dѣ pi­sa­li bu­de­mo, gdѣ se go­rѣ re­če­ni 5. zvu­ko­va ču­ju, on­da ne­će­mo ni na jed­nu stra­nu uda­ri­ti, sva­ki će ѣ kao pi­smo svo­ga zvu­ka sma­tra­ti i ta­ko ga či­ta­ti, i ni jed­na ne­će pri­mo­ra­na bi­ti, zvu­kom dru­go­ga iz­go­vo­ra sa­bla­šći­va­ti se, jer za Srѣm­ca i Re­sav­ca, koi svo­je lѣ­po, otvo­re­no e ima, iz­go­vo­ri i i ije pra­va su sa­blast, nje­mu se či­ni, da mu ovi zvu­ko­vi je­zik gr­de i ru­že. A ta­ko je si­gur­no Er­ce­gov­cu i Sla­von­cu opet zvuk e vr­lo pre­pet. Ovo je tim lak­še iz­ve­sti, što smo i do­sad ta­ko isto ra­di­li, ili po­ne ra­di­ti htѣ­li. Pi­smo ѣ da­kle ima se svug­dѣ pi­sa­ti, gdѣ se go­rѣ­re­če­ni raz­lič­ni zvu­ko­vi ču­ju.“
Fi­lo­lo­ški fa­kul­tet Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du