U trendu su "klupske" i "vikendaške" droge
Ламбе Ђорејлијевски (Фото А. Бојовић)
Danas mladi sve više koriste psihoaktivne supstance, a najpopularnije su sintetičke droge. U trendu su „vikendaške” i „klupske” droge, a mladi u svet narkomanije ulaze najčešće družeći se sa onima koji su već probali drogu. Borbu protiv narkomanije država vodi na dva nivoa. Prvi je smanjenje ponude, gde se teži da se što veća količina droge skloni sa ulica, kao i hapšenje dilera. Kada ne budu imali mogućnost da kupe drogu, zavisnici će se obratiti za pomoć. Drugi način borbe je smanjenje potražnje, a to je ustvari prevencija. Mladima koji još nisu došli u kontakt sa psihoaktivnim supstancama treba omogućiti da razmišljaju na pravi način – da nikada ne probaju drogu i da ne požele takvo iskustvo, kaže u intervjuu za „Politiku” Lambe Đorejlijevski, šef Odseka za prevenciju narkomanije u Policijskoj upravi za grad Beograd.
Prvo se sedamdesetih pojavio heroin. Mladi koji su putovali u inostranstvo donosili su tu drogu. Veliki broj holandskih navijača doneo je heroin 1971, kada su došli u Beograd da gledaju finale Lige kupa šampiona između Ajaksa i Juventusa. Naši „šaneri” koji su odlazili u zapadne zemlje takođe su donosili drogu. Kasnije se pojavio hašiš, koji je bio popularan dok su u Beogradu studirali mladi iz nesvrstanih zemalja iz Azije i Afrike. U njihovim postojbinama hašiš se i nije smatrao drogom. Naučnik Timoti Liri prvi je počeo da propagira uzimanje LSD-a. Tvrdio je da ta droga navodno otvara stanje uma i „vrata percepcije”, te da se njegovim konzumiranjem bolje sagledava svet oko sebe. Ali LSD kod nas nije postao popularan. Koristila ga je mala grupa ljudi koja se najčešće bavila umetnošću (slikarstvom, vajarstvom, muzikom). Kokain (droga bogatih) stiže iz četiri zemlje Južne Amerike, a ekstazi se u Beogradu pojavio krajem devedesetih.
Koliko droge ima u beogradskim školama? Kako dileri vrbuju učenike da uđu u svet narkotika?
Dileri u školama najčešće pokušavaju da nađu „mušterije” tako što im se približe preko nekih učenika sa kojima počinju da se druže. Najčešće biraju „zvezde” odeljenja i škole, prave prijateljstva sa najpopularnijom decom. Vrlo često su prisutni ukoliko saznaju da neki učenik pravi žurku, zabavu – i oni su tu. Mladi prvo probaju drogu, a kasnije počinju i da je koriste. Jedni drugima prenose svoja iskustva kroz razgovore i druženje. Ali definitivno nije tačna priča da se najviše droge diluje oko škola. Noćni klubovi, splavovi, diskoteke, koncerti, navijačke tribine su mesta gde ima puno mladih i gde dileri pokušavaju da prave svoj uticaj.
Više od dve decenije se bavite ovim poslom. Šta konkretno radite na prevenciji narkomanije u Beogradu?
Već deset godina sprovodimo akciju pod sloganom „Droga je nula, život je jedan”. Učenicima četvrtog i sedmog razreda osnovnih škola pričamo o štetnosti droga. Upozoravamo ih na ono što može da ih sačeka u odrastanju, ukoliko uđu u problem sa psihoaktivnim supstancama. Osim saveta kako da izbegnu zamke dilera, koristimo i takozvanu „šok terapiju”. Pokazujemo učenicima ispovest bivšeg korisnika heroina. On u filmu priča o svojim zdravstvenim i sociološkim problemima (kako je izgubio prijatelje i kako ga je porodica izvukla iz tog velikog problema). Takođe, edukujemo roditelje, nastavnike i profesore. Njima ne pričamo samo o štetnosti već im pokazujemo kako izgledaju različite vrste droga u slučaju da nađu nešto kod svog deteta. Da u slučaju pronalaska izmrvljene marihuane ne „progutaju” priču da je to origano ili neki drugi začin. Roditeljima dajemo informacije i o načinu korišćenja i cenama narkotika.
Postojbina heroina je Bliski i Daleki istok. To je najgora droga koja odnosi najviše života. Kroz šta prolaze zavisnik od heroina i njegova porodica?
Porodica heroinskog zavisnika je nefunkcionalna. Dolazi do razaranja svih odnosa u kući. Stalna teza da roditelji poslednji saznaju da im je dete narkoman nije baš tačna. Oni koji se na pravi način bave svojom decom mogu to mnogo lakše da otkriju. Heroin je najopasnija droga jer pravi veliku štetu. Osim što uđu u kriminal, kod ogromnog procenta zavisnika dolazi i do prenosivih bolesti (hepatitis ce i be i HIV), koje nastaju zbog korišćenjem tuđih špriceva i igala. Srećom, danas se manje koristi heroin u Beogradu, a zavisnici mogu da se prijave na takozvanu metadonsku terapiju. Postoji i lek buprenorfin (u žargonu „bup”), koji je sve popularniji kod lečenja heroinskih zavisnika.Često čujemo da postoje teške i lake droge. Da li je ta podela tačna i kako izgleda lečenje narkomana?
Ni u zakonodavstvu, a ni u medicini ne postoji podela na teške i lake droge. Svaka supstanca ima svoj način delovanja na organizam. Depresori „spuštaju”, stimulansi „dižu”, ali postoje i droge koje izazivaju halucinacije. Različite vrste narkotika podrazumevaju i drugačiji način lečenja zavisnika. Psihoterapija je najbitnija u tom lečenju.
Marihuana je najzastupljenija droga u Srbiji. Znamo i da je naše podneblje „zgodno” za njeno gajenje. Pošto se koristi i u medicinske svrhe, često se pominje da je treba legalizovati? Šta mislite o tome?
Marihuana je droga početnica. Samim tim je jako opasna jer se sa njom ulazi u svet narkomanije. Postoji razlika između legalizacije i dekriminalizacije. Neke države u SAD su dozvolile građanima mesečnu kupovinu određene količine marihuane za ličnu upotrebu. Oni mogu da kupe marihuanu, ali je krivično delo ukoliko je preprodaju. Ali u tim zemljama osoba postaje punoletna kada napuni 21 godinu i samo tada može da je kupi. Ta razlika od tri godine u odnosu na naše podneblje, gde se punoletnim postaje sa 18 godina jako je bitna, jer baš tada mladi najčešće dolaze u kontakt sa drogama i odlučuju da li će nastaviti da ih koriste. Legalizacijom marihuane postigla bi se neka svrha, ali sa druge strane, pitanje je koliko bi to država mogla da kontroliše. Ako legalizuješ nešto što je zabranjeno, to će u većoj meri početi da se širi. Ali i zabrana pospešuje interesovanje. Ljude intrigira da probaju sve što je zabranjeno.