Kriv je – gipsar?
Kao u krimi-romanima Agate Kristi, u kojima se na kraju zapleta ispostavi da je za ubistvo među aristokratima, okupljenim u nekom viktorijanskom salonu uz kamin, zapravo uvek kriv sobar, za smrt osmogodišnjeg dečaka iz Loznice, koji je posle preloma ruke dobio tešku infekciju i umro, mogao bi da se optuži gipsar. Svima bi pao kamen sa srca i mogli bismo da nastavimo sa starom praksom zataškavanja istine o stručnosti onih koji nas leče ili davanju alibija doktorima, koji su pogrešili.
Ali, posle jedne ovakve tragedije, koja nažalost nije prva, već ko zna koja u nizu, srpskom zdravstvu su potrebni obavezujući protokoli lečenja i bolja organizacija, kojom se više neće pokrivati propusti u lečenju iz neke lažne kolegijalnosti. Naglašavamo naročito lažne, jer dok u nalazima nadzornika zaključak gotovo uvek bude da lekarske greške nema, dotle u neformalnim razgovorima lekari u jednoj ustanovi optužuju i ogovaraju jedni druge, znajući vrlo dobro ko je od njih, kada, gde i koliko zabrljao.
Srbija i dalje ostaje jedina zemlja u regionu koja ne prijavljuje i ne vodi nikakvu statistiku o lekarskim greškama. Čak je i Hrvatska pre nekoliko godina objavila da godišnje registruje oko 1.700 propusta u lečenju.
Sud časti Lekarske komore Srbije razmatrao je od svog osnivanja oko 800 žalbi. Svega je tu bilo: optužbi za korupciju, žalbi na greške, propuste i nemar u lečenju, pritužbe zbog neljubaznosti, lažnih bolovanja, postupaka nedostojnih lekara... Ipak, ovaj organ, koji ocenjuje etičnost i časnost lekarske profesije samo je trojici lekara trajno oduzeo licencu za rad, a još 30 doktora je bez dozvole ostalo privremeno, od šest meseci do pet godina. To čini 3,75 odsto što je u dalekoj nesrazmeri, sa prostorom koji u crnim hronikama zauzimaju priče o propustima u lečenju.
Ogorčenost koja je ustalasala Srbiju posle tragedije dečaka iz Loznice, naravno ne sme da se pretvori u hajku na lekare, jer tada ćemo se naći u još gorem položaju da će oni bežati u defanzivnu medicinu. Drugim rečima, više niko neće hteti da se bavi najtežim slučajevima već će ih kao i do sada liferovati u Beograd. Da crne mrlje ne bi bile na svim belim mantilima, odgovornost za lekarsku grešku mora dobiti svoje ime i prezime.
O postojanju loših međuljudskih odnosa u bolnicama, gde lekari na istom odeljenju ne razgovaraju međusobno, ili o stručnom neznanju, koje ozbiljno ugrožava bezbednost pacijenata, očigledno je svestan i sam ministar. Jer, kako drugo razumeti njegovu naredbu da se u svakoj bolnici vizite moraju obavljati svakog jutra, a da načelnici odeljenja treba da znaju istoriju bolesti i zdravstveni problem svakog pacijenta, kao i da se povodom svake nedoumice oko lečenja obrate dodeljenim mentorima iz više medicinske instance. Zar ovo mora da se naredi? Zar se to ne uči još na fakultetu?