Marina Hristić (1952–2016)

Petar Mićković

16. 10. 2016. 11:37

Neponovljiva Marina Hristić otišla je tamo odakle se niko ne vraća. U turobnoj noći, između prošle srede i četvrtka, uminuo je njen specifičan smeh: melodičan, glasan, od srca. Posle duge i teške bolesti, preminula je u svom krevetu, u rodnoj kući u beogradskoj Ulici vojvode Brane. Poslednji ispraćaj zakazan je za sutra na Novom groblju: opelo počinje u 14.30 časova, a kremacija u 15.00.

Marina Hristić pripadala je plejadi znamenitih beogradskih intelektualki: diplomirala je svetsku književnost i besprekorno govorila četiri svetska jezika. Bila je svestrana ličnost: pijanistkinja, harmonikaš, mecosopran, dirigent dečijih horova, učiteljica u engleskim školama, pre svega lafica. Bavila se i pozorišnom režijom: specijalnost joj je bila improvizacija Nušićevih komedija, jednu je uspešno režirala i u Pekingu.

Nikada je nisam video da širi mrzovolju, da se folira i da se predaje. Bila je fajter, iako se prilično namučila poslednje četiri godine, kada se borila s raznim bolestima. Marina je dobro znala da sve što ima to je ovde i sada. Da svi posedujemo svoje vreme i da ne postoji druga prilika. Boreći se s bolešću, govorila je da može da je pobedi samo čovek koji poseduje saznanje da je nekome potreban.

Iznenadna smrt njenog starijeg sina Marka davno je ostavila strašan trag u njenoj duši. Ipak, živela je za mlađeg sina Bobu, veselog bubnjara i razigranog montažera.

Bila je 35 godina u braku sa Stevanom Hristićem, alijas Stevom Kuferom, beogradskom urbanom legendom, raspričanim „maderašem” i večitim dečakom koji je godinama „asfaltirao” Moskvu i Peking, srčano i bez pardona. A minulog četvrtka pola srca otišlo mu je s Marinom.

Njenim odlaskom utihnula su četiri svetska jezika – engleski, španski, ruski i kineski – kojima se briljantno služila. Izbrisana je gotovo Aleksandrijska biblioteka, niz imaginarnih muzeja i sijaset pozorišnih improvizacija u njenoj glavi.

Za Marinu kažu da je prvo propevala pa tek onda prohodala. Sećam se i one zlokobne 1999. godine kada je s raspevanim Bajagom usred Pekinga uglas pevala „Moji su drugovi žestoki momci velikog srca...” Njen mecosopran tada je žustro odzvanjao širom diplomatskog naselja Ćićajuan.

Marina je imala specifičan ženski šarm, damski i mangupski u isto vreme, kao i onaj lagani klaj-klaj korak. Bila je svetski putnik, često je odlazila iz Beograda, ali je uvek imala povratnu kartu.

Nemilosrdni đavo nedavno ju je sačekao u paklenoj zasedi da joj oduzme hod – tu privilegiju, do koje je mnogo držala. Ipak, nastavila je da se bori. Hvala joj u ime svih njenih prijatelja koje je obogatila svojom duhovitošću, vedrinom i mudrošću. Sećanje na Marinu Hristić je trajni spomenik prijateljstvu.

Dok ovo pišem, vrti mi se autentičan prizor iz Marinine sobe (prema kazivanju njenog supruga), kao u kakvoj melodrami, kada je pred počinak rekla svom životnom saputniku: „I love you, too”.

To su joj bile poslednje reči, pokoj joj duši.