Krim i istorijska pravda
Протест украјинских активиста испред руске амбасаде у Кијеву (Фото: Ројтерс)
Navodno Rusija je vekovima vladala tim sakralnim mestom na kome je još ruski knez Vladimir primio hrišćanstvo. Te bajke Kremlj širi po celom svetu, uključujući i Srbiju, kako bi opravdao aneksiju Krima. Sada, hajde da stanemo na crtu ruskom upravniku i razmotrimo ta pitanja sa istorijske tačke gledišta.
Kao prvo, davna Rus sa centrom u Kijevu je pre svega teritorija današnje Ukrajine. Na Rusi su živeli ruski ljudi, tj. preci današnjih Ukrajinaca. Rus nema nikakve veze sa današnjom Ruskom Federacijom. Do 1721. godine teritorija današnje Ruske Federacije zvala se Moskovija ili Tatarija, Rusija je nastala kao posledica ukaza Petra Prvog. Ruski monarh, ne tražeći dozvolu od ruskih ljudi, tj. od Ukrajinaca, prisvojio je i dao Moskoviji naziv Rusija, a na taj način ukrao je naziv zajedno sa njegovom istorijom. Zbog toga stranci često mešaju termine Rus, Rusija i Ukrajina.
Ruski knez Vladimir je staroukrajinski knez iz Kijeva. Primio je hrišćanstvo na Krimu u desetom veku, kada je Krim pripadao Vizantiji, a Moskva još nije postojala. I zašto sada Krim da pripada Moskvi?
Kao drugo, Krim je kroz istoriju bio pod vlašću Konstantinopolja 650 godina, Turske – 340 godina, Mongolske imperije – 200 godina, carske Rusije – 135 godina, sovjetske Rusije – 32 godine, sovjetske, a zatim nezavisne Ukrajine ukupno 60 godina. Pri čemu je veliki broj naziva krimskih gradova grčkog porekla. Dakle, ko onda ima više prava na Krim što se tiče istorije?
Kao treće, za vreme Krimskog rata Ruske imperije protiv Osmanske imperije, Britanije, Francuske i Sardinije 1853–1856. godine, na koju se takođe Putin oslanja kao na primer ruske slave, 70 odsto ruske imperijske vojske i glavni komandiri bili su Ukrajinci. Zato je primerenije reći da su Urajinci prolivali krv za Krim, a Sevastopolj je grad ukrajinske slave.
Ruski knez Vladimir je staroukrajinski knez iz Kijeva. Primio je hrišćanstvo na Krimu u desetom veku, kada je Krim pripadao Vizantiji, a Moskva još nije postojala. I zašto sada Krim da pripada Moskvi?
Za 32 godine vladavine na poluostrvu sovjetske Rusije, tj. od 1922. do 1954. godine, Krim se pretvorio u pustinju: zemlja je izgorela, nije bilo nikakvih investicija, siromaštvo je zavladalo. Situaciju je još više pogoršala odluka Staljina posle Drugog svetskog rata da deportuje sa poluostrva sve krimske Tatare (upravo je o toj deportaciji pevala Džamala na Evroviziji). Umesto toga naselili su Krim penzionerima, uključujući one iz ruske vojske, službenike unutrašnjih poslova i specijalnih službi, koji nisu imali ni najmanju predstavu kako treba obrađivati zemlju.
Upravo zato je uprava SSSR-a donela odluku (i to ne samo Hruščov) da se Krim preda Ukrajini 1954. godine, da bi ona obnovila taj zanemareni kraj.
Sa dolaskom Ukrajine na poluostrvo prokopan je kanal od Dnjepra, napravljeni su dalekovodi, izgrađen je gasovod sa kontinentalne Ukrajine, razvijala se poljoprivreda, ribarstvo, vinogradarstvo i stočarstvo, a iz cele države i iz inostranstva dolazili su turisti. Ukrajina i Ukrajinci su spasli Krim od propasti.
Da bi 2014. godine došli na gotovo „zeleni ruski” spremni da unište sve ponovo, dok su Ukrajinci skidali sa prestola svog kriminalca-predsednika i nisu imali ni vremena, ni vojsku da bi se suprotstavili aneksiji. Tako su Ukrajinci dobili „nož u leđa” od „bratskog ruskog naroda”.
Uzgred, kome nije svejedno, može da pogleda na „Jutjubu” tri izjave Putina o Krimu: prva je da „nas tamo nema”, da „mali zeleni ljudi” nisu ruska vojska, već da su to lokalni vojnici; druga izjava nakon dva meseca jeste „da, tamo su bili naši” koji su pomagali da se održi referendum, sa sve zapetim puškama; treća je ta da ukrajinska vojska ne sme da napadne ruske ratnike zato što Rusi stavljaju ispred sebe lokalne žene i decu. Udubite se u ove reči „lidera velike svetske države”, tj. svetskog teroriste broj jedan: „postavimo žene i decu ispred sebe (!)”.
Danas Krim nije turistički biser Crnog mora, već militarizovana zona i koncentracioni logor za Ukrajince i krimske Tatare koje ispituju, hapse, muče i ubijaju ruski okupatori. Plaže su prazne, pijaće vode skoro da nema, električne energije i gasa ima sa prekidima, most preko Kerčenskog kanala nikada se neće sagraditi, zato što će ga odneti led iz Azovskog mora već prve zime. Pre okupacije Rusi su slobodno posećivali ukrajinski Krim i braću Ukrajince. Njima su se radovali. Danas Rusi letuju u Turskoj i Egiptu, jer se Krim ponovo pretvorio u pustinju... Kada ga Ukrajina ponovo vrati sebi, vredni Ukrajinci će ponovo zasukati rukave i po ko zna koji put spasti poluostrvo od raspada.
I poslednje: dočekujući strane delegacije na Krimu i organizujući posete takozvane krimske vlasti u inostranstvu, Moskva se trudi da na taj način legitimizuje aneksiju Krima. Pošto je ukrao deo Ukrajine, Kremlj se trudi da svojim ogromnim lažima, falsifikovanjem istorije ili oružanom agresijom ukrade celu Evropu. Recimo da se Moskva ponaša tako kao da je ona već popravila sve svoje puteve i nahranila sve svoje penzionere. Kada uprava države ne može da dovede u red svoju kuću, onda ona kreće u spoljašnu agresiju. Kada uprava države svaki dan krade od sopstvenih građana, ona hoće da zgrabi i parče tuđe teritorije da bi odvukla pažnju od sopstvenih krađa.
Bog sve vidi. Ali Ukrajinci takođe obavljaju svoj posao i svakodnevno spasavaju Srbiju i celu Evropu od zločinačkog „ruskog sveta” koji je upropastio predivnu „rusku baštinu” pravoslavnog Kijeva.
Ambasador Ukrajine u Srbiji