Srbija i Srbi u Crnoj Gori
Новица Коцић
Posledica neuspelog jugoslovenskog eksperimenta i vladavine J. B. Tita jeste da je duh laži nacionalne prirode pušten iz boce i teško ga je u nju vratiti. U skladu s antisrpskim kursom koji je u potpunosti zauzet posle Drezdenskog kongresa KPJ (1928), sistematski se radilo na stvaranju veštačkih nacija od delova srpskog korpusa, odnosno nametnute su takve republičke granice koje su Srbe veoma oštetile.
Srpskom narodu učinjena je strašna nepravda. Još gore – ona je postavljena na takve osnove da njeni produkti dobiju vitalnost. Nekome ko je odgojen kao Crnogorac ili Musliman (Bošnjak) u nacionalnom smislu, i takav identitet usvojio, deluje skoro bogohulno kada se on negira ili čak samoargumentovano ukazuje na njegovu titoističku genezu, bez želje da se ikome osporava pravo da se opredeljuje kako god želi. Isto važi i za granice. Sve to baca strašnu senku na odnose postjugoslovenskih država.
Stvari posmatram iz ugla Srbije, a da ne budem apstraktan ni rasplinut, ograničiću se na odnose Beograda i Podgorice. Prema članu 1. Ustava, Srbija je definisana kao nacionalna (srpska) država. Ona je matica i deklarisanih Srba van Srbije, te ima obavezu da aktivno brine o njima. A u Crnoj Gori Srbi se dovode u težak položaj kako bi bio okončan proces njihove transformacije u nacionalne (ne više regionalne) Crnogorce. To ima socijalnu dimenziju jer čim se neko deklariše kao Srbin, sebi zatvara mnoga vrata. U crnogorskoj policiji i mnogim drugim državnim službama, Srba gotovo i da nema. Isto važi za dobijanje profitabilnih poslovnih prilika koje u zemljama s lošim sistemom (kakva je Crna Gora) u velikoj meri zavise od blagonaklonosti vlasti.
Lične šanse ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi mnogo su manje nego da se izjasne kao Crnogorci. Ništa bolje ne stoje stvari ni s kolektivnim pravima. Srbi se ne tretiraju ni kao manjinski, ni kao većinski narod. To je put u nestanak. Crnogorska državna konstrukcija izložena je upornom uklanjanju srpskih nosećih stubova, od jezičke do istorijske sfere. Oni se zamenjuju novostvorenim crnogorskim. Srpska deca tako, primera radi, ne uče na adekvatan način, kao što bi se radilo da su Srbi konstitutivan narod, srpsku istoriju, književnost i sve drugo što je od vitalnog značaja za očuvanje nacionalnog nasleđa. Opet, ne omogućava im se ni da kao manjina imaju posebne škole i nastavne programe. Sve u svemu, instaliran je lukav model za postepeno brisanje Srba.
Pokušavajući da očuva dobre odnose s Podgoricom, Srbija je dugo bila pasivna. Računala je da će stvari doći na svoje, te će sistemski pritisak na Srbe oslabiti kad crnogorska vlast shvati da je Beograd ne ugrožava. To se pokazalo pogrešnim; identitetski mlin uporno melje naš narod. Režim Đukanovića na tome je bazirao svoju politiku a opozicija za sada ne uspeva da nametne demokratizaciju zemlje i iznutra produktivno otvori „srpsko pitanje”. U takvim okolnostima, na međunarodno prihvatljiv način, dužan je to konačno da učini Beograd. Bilateralno s Podgoricom, ali i u vidu „internacionalizacije” srpskog pitanja. Regionalna saradnja, na kojoj EU toliko insistira, podrazumeva i ovakvo ili onakvo institucionalno definisanje statusa srpskog naroda u Crnoj Gori. Tim putem Srbija sad mora da krene, a ne da, kao u slučaju Hrvatske, propusti da iskoristi mehanizme EU koji i nama nekad odgovaraju. Ako Brisel smatra prevaziđenim naše priče o „srpskoj Sparti”, i te kako razume pravo manjinskih grupa da budu na odgovarajući način zastupljene u raznim državnim strukturama, te da na druge načine zaštite svoja prava. Naravno, to je za nas bolan pristup. Koreni Crne Gore su srpski, kao i ogromne većine njenih stanovnika. Ali ne može Srbija nikome da natura šta je njegova baština i kako treba da se opredeljuje. Zato može da energično a neagresivno podrži one koji su dovoljno hrabri i svesni da ispolje izvorni identitet i da im legitimno pomogne (i finansijski) da se bore i za istorijsku istinu o Crnoj Gori.
Politički analitičar