Dobar je Bog, ali i đavoli su jaki

26. 10. 2016. 12:30

Писмо САВАМАЛА нормал (Дарко Новаковић)

Oče­ku­je se da na­rod­ne mu­dro­sti sa­dr­že sna­žne, jed­no­znač­ne po­ru­ke ko­je se pre­no­se s ge­ne­ra­ci­je na ge­ne­ra­ci­ju baš za­to što su ute­me­lje­ne na sta­bil­nom si­ste­mu vred­no­sti. I baš za­to pa­žnju pri­vla­či či­nje­ni­ca da nam na­rod­ne po­slo­vi­ce če­sto ša­lju dvo­stru­ke po­ru­ke o ne­kim va­žnim ži­vot­nim pi­ta­nji­ma i lič­no­sti­ma.

Tvo­rac na­rod­nih po­slo­vi­ca opre­zan je i re­zer­vi­san pre­ma sve­mu oko se­be, a po­seb­no pre­ma naj­bli­ži­ma. Uva­ža­va svo­ju že­nu i ne mo­že bez nje (Ne sto­ji ku­ća na ze­mlji ne­go na že­ni. Ni­ko­je bla­go ne vre­di kao vred­na že­na. Đe ni­je že­ne, on­đe ni­je ni ku­će. I zla je že­na do­bra že­na. Čo­ek ne mo­že bi­ti čo­ek dok ga že­na ne kr­sti), ali je isto­vre­me­no pre­zi­re i ne­ma po­ve­re­nja u nju: Ne ve­ruj lje­ti­ni dok je ne met­neš u am­bar, ni že­ni dok je ne met­neš u grob. Što jed­na že­na zna, vi­še ni­je taj­na. Što že­na vi­še pla­če, vi­še mu­ža va­ra. Zmi­ja i že­na stvar je jed­na. Go­re je zlu že­nu dir­nu­ti no zlu gu­ju. U že­ne je du­ga ko­sa a krat­ka pa­met. Že­nu i zmi­ju po gla­vi udri. La­ja­va že­na vi­še pu­ta bi­je­na. Dva pu­ta je čo­vek ve­seo: pr­vom kad se ože­ni, a dru­gom kad že­nu uko­pa. Na­rod is­po­lja­va dvo­struk od­nos i pre­ma bra­tu, pa i pre­ma vla­sti­tom po­ro­du: Brat ni­je ma­la ri­ječ, ali Ako zlo­tvo­ra ne­maš, maj­ka ti ga je ro­di­la. Ili: De­ca su Bož­ji bla­go­slov, ali Dje­ca su ne­vjer­na dru­ži­na. 
Tvo­rac na­rod­nih po­slo­vi­ca je sum­nji­čav čak i pre­ma Bo­gu. Ko­li­ko mu je va­žan Bog po­tvr­đu­je či­nje­ni­ca da su naj­fre­kvent­ni­je ime­ni­ce u Vu­ko­vim po­slo­vi­ca­ma upra­vo Bog i čo­vek. S jed­ne stra­ne, ve­ru­je mu i uzda se u nje­ga: Bog je sta­ri da­va­lac. Bog dao, Bog i uzeo. Bog ti do­bro dao! Bog ti zdra­vlja dao! Ži­vot mu od Bo­ga! Jed­no dru­go­mu, a Bog (će) sva­ko­mu. Ta­ko mi Bog đe­cu na­mi­rio u sva­čem za što ga mo­lio! Hva­la Bo­gu na nje­go­vu da­ru!  Sve­stan to­ga da je Bog pra­ve­dan i da po­ma­že oni­ma ko­ji to za­slu­žu­ju, čo­vek mu je za­hva­lan (Hva­la Bo­gu na nje­go­vu da­ru), ali ni­je uvek za­do­vo­ljan onim što je do­bio. Iz­mu­čen si­ro­ma­štvom i gla­đu, po­ru­ču­je: Hva­la, Bo­že, i na čor­bi, a me­so ću od­spa­va­ti. Bog sre­ću di­je­li, a ašči­ja čor­bu. Bog sre­ću di­je­li, a Vla­hi­nja su­rut­ku. Kroz ove po­slo­vi­ce pro­ve­ja­va iro­ni­ja, ne­za­do­volj­stvo bož­jom pre­vi­še ap­strakt­nom po­dr­škom i oma­lo­va­ža­va­nje ta­kvih da­ro­va. Gla­dan i si­ro­ma­šan, se­ljak če­zne za ma­te­ri­jal­nim, a ne za du­hov­nim: Ko ima po­lja ima dio Bo­ga. U ne­kim po­slo­vi­ca­ma na­rod po­ru­ču­je da se ne tre­ba pre­vi­še uzda­ti u Bo­ga, već u sop­stve­nu sna­gu: Bo­gu se mo­li, ali k bri­je­gu gre­bi. Dok se čo­ek ču­va, i Bog ga ču­va. U bez­na­đu, se­ljak po­ne­kad iz­gu­bi ve­ru u Bo­ga i u bi­lo ko­ga: Bog vi­so­ko, a car da­le­ko. Ova­kav stav kul­mi­ni­ra ne­za­hval­no­šću i sprem­no­šću na cen­ka­nje u ve­zi sa tim šta se Bo­gu za­uz­vrat mo­že da­ti: Ako je i Bo­gu, mno­go je. Ba­da­vad se ni Bož­ji grob ne ču­va. 
Ako sve ne kre­ne onim pu­tem ko­jim je za­mi­slio, čo­vek je spre­man da po­sum­nja u bož­ju sve­moć: Do­bar je Bog (ali su i đa­vo­li ja­ki)! Po­sta­je sum­nji­čav i re­zer­vi­san pre­ma oba­ve­zi da is­pu­nja­va bož­je na­lo­ge, jer mu se či­ni da ga ta­kvo po­stu­pa­nje ne vo­di u do­brom sme­ru: Ko mno­gi­ma Bo­ga ra­di do­bro či­ni, naj­po­sli­je sam do pro­šnje do­đe. Gle­da­ju­ći na Bo­ga, odoh pro­sit za Bo­ga. Či­ni mu se da Bog po­ne­kad ne­ma do­volj­no mo­ći da odr­ži prav­du na sve­tu: Udri, Bo­že, kri­vo­ga, a pra­vi je odav­no po­gi­nuo. I dok mu se obič­no či­ni da je Bog naj­pra­ved­ni­ji su­di­ja (Ka­ko ja ko­me, ta­ko nje­mu Bog, Ka­ko ko me­ne, ta­ko nje­mu Bog), po­ne­kad klo­ne u ve­ri i uči­ni mu se da tre­ba pu­sti­ti stva­ri da te­ku svo­jim to­kom ka­da ih je već i Bog pre­pu­stio slu­ča­ju: Kad mu Bog ni­šta ne­će, pro­đi ga se i ti. 
Na­rod sum­nja u sva­ko­ga i sve. Po­sto­ji, ipak, jed­na oso­ba ko­joj ve­ru­je­mo bez­re­zer­vno, u či­jem smo dru­štvu uvek za­šti­će­ni, bez­bri­žni i sreć­ni. To je maj­ka. Za­to se i ka­že: Do­bro mu je kao u ma­te­ri­nom tr­bu­hu.
Fi­lo­lo­ški fa­kul­tet Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du