Dobar je Bog, ali i đavoli su jaki
Писмо САВАМАЛА нормал (Дарко Новаковић)
Očekuje se da narodne mudrosti sadrže snažne, jednoznačne poruke koje se prenose s generacije na generaciju baš zato što su utemeljene na stabilnom sistemu vrednosti. I baš zato pažnju privlači činjenica da nam narodne poslovice često šalju dvostruke poruke o nekim važnim životnim pitanjima i ličnostima.
Tvorac narodnih poslovica oprezan je i rezervisan prema svemu oko sebe, a posebno prema najbližima. Uvažava svoju ženu i ne može bez nje (Ne stoji kuća na zemlji nego na ženi. Nikoje blago ne vredi kao vredna žena. Đe nije žene, onđe nije ni kuće. I zla je žena dobra žena. Čoek ne može biti čoek dok ga žena ne krsti), ali je istovremeno prezire i nema poverenja u nju: Ne veruj ljetini dok je ne metneš u ambar, ni ženi dok je ne metneš u grob. Što jedna žena zna, više nije tajna. Što žena više plače, više muža vara. Zmija i žena stvar je jedna. Gore je zlu ženu dirnuti no zlu guju. U žene je duga kosa a kratka pamet. Ženu i zmiju po glavi udri. Lajava žena više puta bijena. Dva puta je čovek veseo: prvom kad se oženi, a drugom kad ženu ukopa. Narod ispoljava dvostruk odnos i prema bratu, pa i prema vlastitom porodu: Brat nije mala riječ, ali Ako zlotvora nemaš, majka ti ga je rodila. Ili: Deca su Božji blagoslov, ali Djeca su nevjerna družina.
Tvorac narodnih poslovica je sumnjičav čak i prema Bogu. Koliko mu je važan Bog potvrđuje činjenica da su najfrekventnije imenice u Vukovim poslovicama upravo Bog i čovek. S jedne strane, veruje mu i uzda se u njega: Bog je stari davalac. Bog dao, Bog i uzeo. Bog ti dobro dao! Bog ti zdravlja dao! Život mu od Boga! Jedno drugomu, a Bog (će) svakomu. Tako mi Bog đecu namirio u svačem za što ga molio! Hvala Bogu na njegovu daru! Svestan toga da je Bog pravedan i da pomaže onima koji to zaslužuju, čovek mu je zahvalan (Hvala Bogu na njegovu daru), ali nije uvek zadovoljan onim što je dobio. Izmučen siromaštvom i glađu, poručuje: Hvala, Bože, i na čorbi, a meso ću odspavati. Bog sreću dijeli, a aščija čorbu. Bog sreću dijeli, a Vlahinja surutku. Kroz ove poslovice provejava ironija, nezadovoljstvo božjom previše apstraktnom podrškom i omalovažavanje takvih darova. Gladan i siromašan, seljak čezne za materijalnim, a ne za duhovnim: Ko ima polja ima dio Boga. U nekim poslovicama narod poručuje da se ne treba previše uzdati u Boga, već u sopstvenu snagu: Bogu se moli, ali k brijegu grebi. Dok se čoek čuva, i Bog ga čuva. U beznađu, seljak ponekad izgubi veru u Boga i u bilo koga: Bog visoko, a car daleko. Ovakav stav kulminira nezahvalnošću i spremnošću na cenkanje u vezi sa tim šta se Bogu zauzvrat može dati: Ako je i Bogu, mnogo je. Badavad se ni Božji grob ne čuva.
Ako sve ne krene onim putem kojim je zamislio, čovek je spreman da posumnja u božju svemoć: Dobar je Bog (ali su i đavoli jaki)! Postaje sumnjičav i rezervisan prema obavezi da ispunjava božje naloge, jer mu se čini da ga takvo postupanje ne vodi u dobrom smeru: Ko mnogima Boga radi dobro čini, najposlije sam do prošnje dođe. Gledajući na Boga, odoh prosit za Boga. Čini mu se da Bog ponekad nema dovoljno moći da održi pravdu na svetu: Udri, Bože, krivoga, a pravi je odavno poginuo. I dok mu se obično čini da je Bog najpravedniji sudija (Kako ja kome, tako njemu Bog, Kako ko mene, tako njemu Bog), ponekad klone u veri i učini mu se da treba pustiti stvari da teku svojim tokom kada ih je već i Bog prepustio slučaju: Kad mu Bog ništa neće, prođi ga se i ti.
Narod sumnja u svakoga i sve. Postoji, ipak, jedna osoba kojoj verujemo bezrezervno, u čijem smo društvu uvek zaštićeni, bezbrižni i srećni. To je majka. Zato se i kaže: Dobro mu je kao u materinom trbuhu.
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu