Gde su mrtvi?
Новица Коцић
Argumenti su „toliko jasni“ da ih ne treba ni dokazivati. Poneko se, doduše, pozove na brojke, ali ih, bilo iz neznanja, bilo iz loše namere, karikaturalno tumači, pa licitira navodnim „skokovima“ stopa obolevanja i umiranja od po nekoliko stotina puta.
U stvorenoj i stalno podgrevanoj atmosferi užarene panike korisno je, međutim, obratiti pažnju i na stav stručnjaka. Epidemiološka služba otkriva pojedinačne slučajeve za nas retkih bolesti, od malarije do neobičnih vrsta raka izazvanih profesionalnom izloženošću, a za masovne bolesti pomno prati promene učestalosti, kako po manjim teritorijalnim jedinicama, tako i za celu zemlju. Šta nam govore ti podaci, štampani i lako dostupni u zvaničnim publikacijama?
Prvo, od početka veka, produženo nam je očekivano trajanje života za skoro tri godine (da se više umire, bilo bi skraćeno).
Drugo, sirove opšte stope smrtnosti rastu (od 13,7 na hiljadu stanovnika 2002. do 14,2 na hiljadu stanovnika 2014), ali zato što nam je populacija sve starija. One su neprimenljive za poređenje čak i u srednjoj školi. Po uzrastu standardizovane opšte stope smrtnosti, koje su jedino merodavne, ukazuju na opadajući trend (od 6,7 na hiljadu stanovnika 2002. do 5,5 na hiljadu stanovnika 2014). Okolnost da nam je taj pokazatelj pao ispod šest na hiljadu stanovnika odrazila se u evropskim poređenjima i na povoljniju ocenu razvijenosti naše zdravstvene službe nego ranije.
Treće, po uzrastu standardizovane stope smrtnosti od raka nešto su porasle ako se posmatraju jedino prva i poslednja godina istog perioda (od 1,31 na hiljadu stanovnika 2002. do 1,36 na hiljadu stanovnika 2014). Međutim, već 2004. stopa je bila ista kao i 2014. (1,36), a u periodu 2005–2012. bila je čak i viša nego 2014. Razlike za ceo period su minimalne.
Dakle, nikakvi podaci ne ukazuju na izmišljeni pomor! Postoji, doduše, mogućnost da država namerno skriva podatke, ali bi takvo prihvatanje teorija zavere odstupalo od normalnog načina razmišljanja.
Profesor univerziteta, epidemiolog