Moždani udar – epidemija koja traje
Проф. др Ранко Раичевић (Фото Д. Јевремовић)
Svetski Dan borbe protiv moždanog udara 29. oktobar ove godine obeležiće simpozijumom pod nazivom „Sadašnjost i perspektive lečenja moždanog udara” koji će biti organizovan baš na taj dan, u subotu u 18 časova u Svečanoj sali Skupštine grada. Pokrovitelj i koučesnik je Ministarstvo zdravlja Republike Srbije. U središtu interesovanja neurologije iz mnogih razloga su vaskularne bolesti mozga, odnosno moždani udar.
U ogromnoj većini zemalja vaskularne bolesti mozga predstavljaju treći vodeći uzrok obolevanja i smrtnosti, a po troškovima lečenja spadaju u sam vrh izdvajanja za zdravstvenu zaštitu. Kada govorimo o našoj sredini, podaci su još dramatičniji, naglašava prof. dr Ranko Raičević, načelnik Klinike za neurologiju VMA i predsednik Društva neurologa Srbije.
Moždani udar je prvi uzrok smrtnog ishoda kod žena u bolničkim sredinama, a drugi vodeći uzrok smrti muškaraca. U više od 80 odsto slučajeva radi se o ishemijskom moždanom udaru (posledica zapušenja krvnog suda trombom), dok ostalih 20 odsto bolesnika doživi hemoragijski moždani udar (usled prskanja krvnog suda).
Šta treba činiti kako bi se smanjio broj pacijenata koji dožive moždani udar pitanje je koje bi stalno trebalo postavljati na svim nivoima i na svakom mestu, u skupštinskim odborima, ministarstvima, o kojim bi trebalo da se bave nevladine organizacije, verske zajednice... Pitanje moždanog udara nije samo pitanje odnosa lekar – pacijent, nego i lekar – pacijent – zajednica. To je pitanje za svaki dan, za svakog čoveka.
I neophodno je ići u pravcu savremenih dostignuća i savremene medicine, a najpre u pravilnom načinu života, odustajanju od štetnih navika, čovekoljublju, solidarnosti u porodici u društvu. Na ovom putu nema nepremostivih prepreka ako to što radimo želimo da dostignemo, a nagradu ne zahtevamo, već samo razumevanje.
Svetska statistika:
75 odsto je starijih od 65 godina
12-14 odsto uzrok smrti na godišnjem nivou
33 odsto umire u prvoj godini
45 odsto obolelih je nezavisno
22 odsto pacijenata zahteva tuđu pomoć
20 odsto zahteva trajni smeštaj u institucije