Koja je rakija antizortin
U nju je I. Andrić beležio olovkom, a samo na dva mesta mastilom, reči i izraze pod odgovarajućim slovima. U samoj svesci nema naziva rečnika, a kako je do njega došlo još uvek ne znamo. Reči je zapisivao u različito vreme, kad bi ih u kakvom razgovoru čuo ili, ređe, kad bi ih negde pročitao; ove iz pisanih tekstova ekscerpirane reči Andrić je naknadno sam precrtao“.
Rečnik sadrži samo 656 jedinica – oko 500 reči i oko 100 frazeologizama. Te reči su zapisivane, prema proceni D. Gortan Premk, tridesetih i četrdesetih godina 20. veka i „pripadaju razgovornom, kolokvijalnom jeziku gradske sredine, pre svega beogradske, a možda manjim ili sasvim malim delom i sarajevske, što bi tek trebalo ispitati“.
Objavljivanje ovog malog zanimljivog rečnika koji svedoči o životu Beograđana između dva svetska rata nije izazvalo veliku pažnju, pa koristimo priliku da skrenemo pažnju na neke od prikupljenih reči, na Andrićeve komentare i na duh Beograda između dva rata.
Beogradski frajeri su pre Drugog svetskog rata bili gledaoci u pozorištu sa besplatnom ulaznicom, a zatim i mladići, boemi (uopšte). Zadribalda je bio borben, osion čovek, a avlijara – žena svađalica. I tada je bilo glodavaca (činovnika koji kradu), podrepaša (ulizica), kao i mučibabića (muškaraca koje izdržavaju žene starije od njih). Zanimljivo je da je postojao poseban profil „seljaka, neradnika i kradljivaca iz okoline Beograda“ i oni su nazivani jajare.
Jedna od retkih reči u rečniku za koju se nesumnjivo zna da se koristila u neformalnoj komunikaciji za vreme Drugog svetskog rata jeste antizortin („nazvao je narod rakiju u ovo vreme velikog straha od bombardovanja“). Reč je šaljiva jer je tvorena po modelu naziva za lekove, eufemistična je, jer se kroz naziv potencira navodno lekovito dejstvo alkohola. Interesantna je i po tome što predstavlja ko zna koju potvrdu snažnog narodnog duha koji se šaljivošću bori protiv straha.
Čini se da među zabeleženim frazeologizmima ima mnogo onih koji se odnose na mogućnost nečije propasti: vise mu noge (pred propašću je), izvući kome asuru (naškoditi mu, upropastiti ga), pomeriti kome dasku (cimentu) (upropastiti ga, naneti mu štetu), smrsiti kome konce (uništiti ga), podupirati kuću s krova (štetiti kome), obrati bostan (propasti), a ima ih još nekoliko u rečniku koji imaju isto značenje. Očigledno je da želja da se nekome nanese šteta budi snažnu inspiraciju da se to iskaže na ekspresivan način.
Ekspresivni su i neobični glagoli vratarati (zatvarati i otvarati vrata) ili stranirati (držati kome stranu: on mu stranira“).
Pažnju privlače jedinice bez posebnog značenja kojima je i nekada, a i danas obilovao razgovorni stil: ja dža – ja bu, ovam’te – onam’te, okreni – obrni, skroz na skroz, trt-mrt, tante za tante, tandara-broć, tam-te, onam-te. Andrić ih je verovatno beležio s namerom da oživi dijaloge u svojim delima.
Zanimljivo je i to koliko se dugo ove jedinice čuvaju u jeziku. Većinu i danas koristimo, iako ne znače gotovo ništa.
Andrićevu pažnju privlačile su i reči ili izrazi za koje je napisao da mogu da znače „sve“: cirkus – „može da znači sve, nered, skandal, smešnu stvar ili događaj uopšte“. Eto, sad! Ne – znači ništa, a upotrebljava se vrlo često, kao i Ene, gle!“ Jao, Bože! „govori ženski svet u raznim tonovima i modulacijama, sa svim mogućim značenjima“. U-a! („sa otegnutim a, vrlo uobičajeno kod žena, i znači sve“).
Listanjem ovog rečnika družimo se sa Beogradom i Beograđanima između dva svetska rata, zavirujemo u kuće, sedimo po kafanama, šetamo ulicama, a posebnu draž tom putovanju daje činjenica da nam je vodič Ivo Andrić, kroz čiju vizuru upoznajemo taj zaboravljeni svet običnih ljudi i njihovih sudbina.
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu