Šest decenija od dolaska prvih gastarbajtera

Andrijana Cvetićanin

31. 10. 2016. 09:00

Od našeg specijalnog izveštača

Beč – Na prvom spratu Etnološkog muzeja, smeštenog na uglu jednosmerne ulice šireg centra Beča, ispred sobe sa eksponatima izložbe „Pod tuđim nebom: O životu jugoslovenskih radnika u Austriji”, kustoskinja srednjoškolcima predočava istoriju dolaska „gostujućih radnika”. Pre tačno pola veka, daleke 1966 – iz ugla mladih posetilaca izložbe, vlade Austrije i tadašnje SFRJ potpisale su sporazum o zapošljavanju radnika iz socijalističke države, a u cilju rešavanja problema manjka radne snage u onoj sa kapitalističkim društvenim uređenjem.

Požuteli bilteni na nemačkom i srpskohrvatskom, usmena sećanja tada mladih, danas penzionera koji su radni vek proveli širom Austrije, posetioci mogu da čuju uz pomoć slušalica. Tu su fotografije sportskih, kulturnih aktivnosti gastarbajtera, tabele interne sportske lige, stvari koje su naši ljudi proizvodili po fabrikama. Postavka će nakon Beča biti preseljena u galerije Graca, Klagenfurta i Kapfa.

Na jednom od panoa može da se pročita da su nakon potpisivanja međudržavnog sporazuma, osim u zvaničnoj organizaciji, mnogi iz SFRJ u potrazi za poslom počeli da odlaze u sopstvenoj režiji. Tačnije, uz pomoć članova familije koji su zbog jednostavnih uslova za ulazak kao i geografske blizine Austrije sa Balkanom već otišli uzvodno Dunavom.

I danas, kako kaže dr Ursula Štrupe, gradski sekretar Magistratskog odeljenja 17 za integracije i raznolikosti, Beč je grad u koji se svake godine slije više desetina hiljada stanovnika. Međutim, onih koji dolaze iz Srbije znatno je manje nego pre pola veka. „Politika dolaska doseljenika je pooštrena i nema veze samo sa aktuelnom migrantskom krizom. Da bi neko postao legalan stanovnik Beča, mora da pređe brojne korake. Primera radi, u 2015. samo 826 osoba iz Srbije prošlo je kroz naše module, podjednako dostupne za sve ljude koji izaberu Austriju za novu adresu. Bilo da dolaze iz Azije, istočne Evrope, Nemačke ili Sjedinjenih Država. Za sve je proces identičan”, podvlači ona.

Građana Srbije koji legalno borave u ovom gradu je, prema njenim rečima, 99.082. Od tog broja 74.538 i dalje poseduju srpsko državljanstvo. Gradska statistika ne registruje iz kog dela Srbije su stigli – sa Kosova i Metohije ili Jagodine, kao ni da li se izjašnjavaju da su Srbi, Romi, Vlasi, Bošnjaci. U statističke kolone upisuje se samo državljanstvo. Najčešće pronalaze posao u trgovini, pružanju tehničkih usluga, građevinarstvu, ugostiteljstvu, zdravstvu, turizmu, saobraćaju…

Najveći broj građana iz Srbije u gradu valcera živi između 10 i 19 godina. Njih je nešto više od polovine ukupnog broja – 50.848. Državljana Srbije koji su duže od tri decenije stanovnici Beča je 6.920, što potvrđuje ustaljenu sliku da se nakon penzionisanja najveći broj njih vrati u domovinu. Onih koji su u Beč stigli u poslednje četiri godine ima 12.658.

Na pitanje kako tumači činjenicu da je u javnom mnjenju Srbije pretpostavka da je broj naših u Beču veći (srpski mediji spekulišu sa 180.000), Ursula Štrupe kaže: „Statistika ne može da pokrije svaku osobu, ali za nas su validni zvanični podaci. U lokalnoj administraciji koristimo termin ’podmornica’ za sve koji su ovde nelegalno. Verujemo da takvih osoba ima i iz Srbije. Ali, u uređenom gradu teško je ostvariti bilo kakvu obrazovnu, zdravstvenu, socijalnu uslugu, naći posao a ne biti u sistemu. Zato se i takvi boravci otkriju već posle nekoliko nedelja”, kaže ona i nastavlja „da je jedan od ciljeva lokalne vlasti da neguju multikulturalnost i višeetničnost, ali u skladu sa postojećim normativima”.

Da bi svima bila pružena jednaka šansa, organizuju se programi poput „Start Beč” ili „Start koučing”. Oni omogućavaju doseljenicima da upravo u Magistratu broj 17, kojim rukovodi naša sagovornica, dobiju na maternjem jeziku osnovne informacije i savete o životu u novoj sredini. Na čak 24 jezika: kineskom, urdu, arapskom, ruskom, češkom, rumunskom, francuskom… Od 55 administrativaca pod njenom ingerencijom, četvoro je iz Srbije. Za sve kandidate za dobijanje zvanja „Bečlija” nudi se sedam različitih modula, a dvogodišnji kurs nemačkog deo je obaveznog paketa koji je propisala država u cilju integracije. I stimulisan je novačno vrednosnim kuponom od 300 evra po kursu.

 

Status nacionalne manjine nije na dnevnom redu

Pitanje dobijanja statusa nacionalne manjine za doseljenike iz Srbije nije na dnevnom redu aktuelnih tema u Austriji, kaže Ursula Štrupe i dodaje da je to nadležnost parlamenta zemlje a ne gradskih vlasti. „Razumemo težnju nekoga ko je ovde četvrta generacija ili smatra da brojčanim statusom može da dođe do tog statusa. Opredeljenje gradske uprave jeste da neguje višejezičnost, da svako ima pravo da se školuje na maternjem jeziku od najranijeg uzrasta, neguje kulturni identitet bilo da dolazi iz Srbije, Mađarske, Češke… Raznolikost smatramo bogatstvom Beča, grada koji se na brojnim svetskim listama po kvalitetu života redovno visoko kotira”, ocenjuje ona.