Kada je Crnogorac lenj a Bosanac glup

01. 11. 2016. 15:00

Ћирилично иницијално писмо ЦЕРАК (Дарко Новаковић)

Me­đu re­či­ma po­grd­nog zna­če­nja u srp­skom je­zi­ku po­seb­nu gru­pu či­ne one ko­ji­ma se čo­vek ime­nu­je na osno­vu pri­pad­no­sti ne­koj et­nič­koj sku­pi­ni. Ta­ko u Ma­ti­či­nom reč­ni­ku na­la­zi­mo pe­jo­ra­ti­ve Bo­san­če­ros, Ma­đa­ren­ti­na, Ci­ga­ni­ja, Ci­gan­šti­na, Cr­no­gor­či­na, Šva­bu­ri­na i dru­ge kod ko­jih se ne­ga­tiv­no eks­pre­siv­no zna­če­nje po­sti­že od­go­va­ra­ju­ćim na­stav­ci­ma. Isti reč­nik, s dru­ge stra­ne, be­le­ži i niz aso­ci­ja­tiv­nih, me­ta­fo­rič­kih pe­jo­ra­ti­va ovog ti­pa, me­đu ko­ji­ma su, re­ci­mo, lac­man, ža­bar, mač­kar, usta­ša ili ese­so­vac. Po­grd­no zna­če­nje ova­kvih re­či je po­sle­di­ca se­man­tič­kih tran­sfor­ma­ci­ja ko­je se za­sni­va­ju na raz­li­či­tim van­je­zič­kim fak­to­ri­ma – na objek­tiv­nom zna­nju ili pak na pred­sta­va­ma, uve­re­nji­ma ko­je go­vor­nik ima o ime­no­va­nom poj­mu (ov­de oso­bi), od­no­sno na nje­go­vom su­bjek­tiv­nom sta­vu, emo­tiv­nom od­no­su i vred­no­va­nju ne­kih oso­bi­na ko­je pri­pi­su­je pri­pad­ni­ci­ma kon­kret­ne et­nič­ke sku­pi­ne. Po­sre­di je ko­lek­tiv­na eks­pre­si­ja, ko­ja je objek­tiv­no ne­pro­ve­ri­va, ali uvek afek­tiv­na i kul­tu­ro­lo­ški obo­je­na. Pri­me­ra ra­di, kom­po­nen­ta zna­če­nja ko­ja nam omo­gu­ća­va da Ita­li­ja­na na­zo­ve­mo ža­ba­rom, tj. čo­ve­kom ko­ji je­de ža­be, za­sni­va se na ko­lek­tiv­nim pred­ra­su­da­ma ko­je ce­lo­kup­na na­ša go­vor­na za­jed­ni­ca ga­ji pre­ma pri­pad­ni­ci­ma da­te na­ci­o­nal­ne sku­pi­ne. 

Ne­ga­tiv­na ko­lek­tiv­na eks­pre­si­ja i ne­ga­tiv­no vred­no­va­nje poj­ma po­seb­no do­la­ze do iz­ra­ža­ja pri­li­kom upo­tre­be pe­jo­ra­tiv­nog na­zi­va usta­ša u me­ta­fo­rič­kom zna­če­nju „Hr­vat uop­šte”. Ovo zna­če­nje ilu­stru­ju sle­de­ći pri­me­ri iz raz­go­vor­nog je­zi­ka, ko­ji su po­tvr­đe­ni u elek­tron­skom kor­pu­su srp­skog je­zi­ka: pr­vi – „Ko ima i ma­lo mo­zga ume­sto kod ustaša ide u Grčku“; i dru­gi – „S kim igra­mo u po­lu­fi­na­lu? – Naj­ve­ro­vat­ni­je sa ustašama, su­tra će se zna­ti.“
Za­ni­mlji­vo je da se i u Aso­ci­ja­tiv­nom reč­ni­ku srp­skog je­zi­ka kao uobi­ča­je­na re­ak­ci­ja go­vor­ni­ka na sti­mu­lus Hr­va­ti po­ja­vlju­je reč usta­ša (od­mah iza re­či na­rod, ko­ja je ne­u­tral­na). Ova­kva aso­ci­ja­tiv­na ve­za je za­sno­va­na  na isto­rij­skom zna­če­nju re­či usta­ša, ko­ju be­le­ži Ma­ti­čin jed­no­tom­ni reč­nik: „pri­pad­nik pre­te­žno hr­vat­ske fa­ši­stič­ke or­ga­ni­za­ci­je An­te Pa­ve­li­ća i hr­vat­skih i mu­sli­man­skih faši­stič­kih oru­ža­nix sna­ga u Dru­gom svet­skom ra­tu”. Kul­tu­ro­lo­ški na­nos ko­ji pre­po­zna­je­mo u struk­tu­ri zna­če­nja pe­jo­ra­ti­va usta­ša sa­mo je de­li­mič­no po­sle­di­ca re­al­nog isto­rij­skog is­ku­stva, a ma­hom uvre­že­nog ko­lek­tiv­nog sta­va, ge­ne­ra­li­za­ci­je i ne­ga­tiv­nog emo­tiv­nog od­no­sa go­vor­nikâ pre­ma pri­pad­ni­ci­ma ime­no­va­ne et­nič­ke gru­pe.

Sva je pri­li­ka da se pri­pa­da­nje mno­štvu, ve­ći­ni – u ne­koj za­jed­ni­ci sma­tra po­zi­tiv­nom ka­rak­te­ri­sti­kom, dok se in­di­vi­du­al­nost i iz­la­že­nje iz gru­pe po bi­lo kom obe­lež­ju pro­ce­nju­ju kao ne­ga­tiv­ne ka­rak­te­ri­sti­ke u si­ste­mu vred­no­sti kul­tur­ne za­jed­ni­ce

Na sli­čan na­čin mo­ti­vi­sa­na su i po­dru­glji­va me­ta­fo­rič­ka zna­če­nja et­no­ni­ma Cr­no­go­rac, ko­ji ko­ri­sti­mo u zna­če­nju „lenj čo­ve­k”, od­no­sno Bo­sa­nac, ko­jim eks­pre­siv­no ozna­ča­va­mo „glu­pog čo­ve­ka”.
Osvr­nu­će­mo se i na pe­jo­ra­ti­ve ko­ji­ma se u srp­skom je­zi­ku po­grd­no ime­nu­ju oso­be na osno­vu pri­pad­no­sti ne­koj ve­ri, cr­kvi i sl. Ova sku­pi­na re­či po­ka­zu­je da srp­ska kul­tur­no-je­zič­ka za­jed­ni­ca kat­kad ima ne­ga­ti­van stav pre­ma ma­njin­skim ver­skim gru­pa­ma, od­no­sno da ve­zu­je raz­li­či­te ste­re­o­ti­pe za nji­ho­ve pri­pad­ni­ke. 
O to­me sve­do­če dva pe­jo­ra­ti­va re­gi­stro­va­na u Reč­ni­ku SA­NU – pr­vi je Ži­dov, ko­ji je de­fi­ni­san kao „Je­vre­jin, u pre­zri­vom zna­če­nju”, a dru­gi ba­li­ja, za ko­ji u po­me­nu­tom reč­ni­ku na­la­zi­mo ob­ja­šnje­nje: „po­gr­dan na­ziv za bo­san­sko-her­ce­go­vač­kog mu­sli­ma­na; na­ziv za si­ro­va, neo­te­sa­na, si­lo­vi­ta čo­ve­ka uop­šte”. Či­nje­ni­ca da su ime­ni­ce ži­dov i mu­sli­man, ko­je su ini­ci­jal­no sa­mo ime­no­va­le pri­pad­ni­ke dve­ju ve­ra, u je­zi­ku raz­vi­le pe­jo­ra­tiv­no zna­če­nje – ka­zu­je po­ne­što o emo­tiv­nom od­no­su go­vor­nikâ srp­skog je­zi­ka pre­ma no­si­o­ci­ma da­tih ver­skih obe­lež­ja. Sva je pri­li­ka da se pri­pa­da­nje mno­štvu, ve­ći­ni – u ne­koj za­jed­ni­ci sma­tra po­zi­tiv­nom ka­rak­te­ri­sti­kom, dok se in­di­vi­du­al­nost i iz­la­že­nje iz gru­pe po bi­lo kom obe­lež­ju (u ovom slu­ča­ju ver­skom) pro­ce­nju­ju kao ne­ga­tiv­ne ka­rak­te­ri­sti­ke u si­ste­mu vred­no­sti kul­tur­ne za­jed­ni­ce. 
Raz­li­či­te iz­ve­de­ne po­grd­ne na­zi­ve za mu­sli­ma­ne be­le­ži i „Reč­nik žar­go­na“ Dra­go­sla­va An­dri­ća, kao i elek­tron­ski kor­pus srp­skog je­zi­ka na in­ter­ne­tu: to su, na pri­mer, mu­sli­dža, mu­džos, mu­dža­he­din; mu­sli­man­či­na, mu­sli­man­ču­ga. 
In­sti­tut za srp­ski je­zik SA­NU, dok­to­rand Fi­lo­lo­škog fa­kul­te­ta UB