Naše građe za snove
Шекспирова „Бура” на почетку сезоне у Црногорском народном позоришту (Фото: ЦНП)
Podgorica – Crnogorsko narodno pozorište je ovu sezonu otvorilo produkcijski grandiozno, zavodljivo i opijajuće, obeležavajući i Šekspirov jubilej, premijernim izvođenjem testamentarnog komada ovog elizabetanskog barda, bajkovite „Bure”. Reditelj predstave je Makedonac Dejan Projkovski, laureat nagrade za najbolju režiju i predstavu „Na dnu” na ovogodišnjem FIAT-u, inače direktor Makedonskog narodnog teatra iz Skoplja. Posle premijere, crnogorski mediji su izvestili da je reč o predstavi kakva do sada nije viđena u Crnogorskom narodnom pozorištu, od njegovog novog osnivanja 1997. godine.
Rediteljski rukopis Projkovskog, koji smo ranije upoznali u takođe stilski vrlo blještavim predstavama „Na dnu” i „Okovani Prometej”, ovde je još upadljiviji. Kreativni tim iz Makedonije obezbedio je spektakularno čitanje Šekspirovog dela, ponovo ispričane istorije nasilnog osvajanja vlasti, ali u jednom bajkovitijem ruhu. U vezi sa tom specifičnošću „Bure”, akcenat Projkovskog na zasenjujućoj stilistici igre je opravdan, utemeljen u stilskoj postavci Šekspirovog komada.
Scenografija Valentina Svetozareva zaista je grandiozna, koristi se rotaciona bina, čitave scene izranjaju iz dubine, akteri igraju po simbolički izazovnom pesku i u vodi, gube se u lepršavim trakama, lelujaju u vazduhu (vazdušna akrobatika Aleksandar Iliev). Kostimi Marije Papučevske aromatično začinjavaju ukusno bogatstvo stila. Gotički tonirana muzika kompozitora Gorana Trajkovskog izazovno gradi atmosferu, odgovarajuće prateći Šekspirove arhetipove ljudskih ponora, a vodi i markantnu koreografiju Olge Pango, agresivnu i divlju, ali i nežno eteričnu.
U idejnom smislu, radnja nije konkretno osavremenjena, Šekspirovoj univerzalnosti je dato puno poverenje. Ona se obraća publici na simboličko-arhetipskom planu, analitički ispisujući cirkularnu istoriju političkog nasilja, kao i intimnih istorija romantičnih iskri, kroz odnos Ferdinanda (Momčilo Otašević) i Mirande (Andrea Mugoša), ali i dirljivo oblikovanog odnosa između oca Prospera (Branimir Popović) i ćerke Mirande.
U pogledu glume, pored iskusno ubedljivog Branimira Popovića, izdvojićemo posebno upečatljiv, fizički delikatno ekspresivan nastup izuzetne Nade Vukčević koja se ogoljava, grči i drhti u vodi i vazduhu, u ulozi magičnog Arijela. Na sceni je izgrađena jasna opozicija između Arijela, tog gotovo bestelesnog vazdušnog duha i Kalibana (Nikola Perišić), grubog, divljeg roba, sporog i tromog, teško bauljajućeg po zemlji. Ostvarenje ove opozicije važno je zato što utvrđuje „Buru” kao mitsku alegoriju koja funkcioniše u binarnim opozicijama, kroz sudar različitih arhetipova, modela opstajanja ljudskog društva.
Groteskno komične tonove koje su podgorički gledaoci najzahvalnije pozdravljali, na scenu su unosili pijani podrumar, probisvet i lakrdijaš Stefano (Dejan Ivanić), i falstafovski oblikovan Trinkulo (Dušan Kovačević), sa gorostasnom trbušinom, piskavim glasom i teturavom pojavom. Oni su stvorili komičku protivtežu tragičnom spletu događaja, upotpunjujući Šekspirov svet sa licem i naličjem. Taj svet je pozornica čoveka koji predstavlja nepresušnu građu za snove, da parafraziramo Prospera, Šekspirovog alter ega i poslednjeg od Šekspirovih vladalaca, u duploj ulozi izgnanika i novog uzurpatora. Njegova istorija je istorija sveta koja se gorko ponavlja, uz takođe ponavljajuće, bolne zvuke lomljenja iluzija.