Psihološki rat i bezbednost zemlje
Новица Коцић
Poslednja događanja u vezi s „fantomkama, zoljama, pripremama atentata, Milovim izborima, stranim agentima, našim špijunima, vojnim vežbama tzv. vojno neutralne Srbije, uz diktat MMF-a i Svetske banke”, predstavljaju tipičan primer psihološkog rata kao još jednog moćnog sredstva za prevaspitavanje i pokoravanje slobodarskog naroda.
Od uvođenja sankcija, preko oružane agresije NATO-a, sa SAD na čelu, kada je stvorena prva NATO država na svetu s prestonicom Bondstil, zatim tzv. demokratskih promena 5. oktobra, do poslednjih dešavanja u vezi s ugrožavanjem bezbednosti najviših državnika, Srbija je postala poligon „pokazne vežbe” kako se postupa s narodom koji se gnuša „promene svesti” o svojoj samobitnosti, istoriji, kulturi, tradiciji. Slobodarskim narodom čiji su najbolji sinovi mnogo puta u prošlosti položili svoje živote na oltar otadžbine. Narodom koji nije vodio osvajačke već jedino odbrambene ratove. Narodom koji ne prihvata da mu otadžbina postane „banana država”.
Kako drugačije shvatiti drsku izjavu američkog državnog sekretara Dž. Kerija da se „Srbija nalazi na liniji vatre između Vašingtona i Moskve”, ako ne kao najavu otvaranja ratnog žarišta ili bar kao psihološki pritisak na Srbiju da „povede računa” za koga se opredeljuje. I što je veoma čudno – niko od srpskih državnika, u toliko susreta s američkim zvaničnicima, ne priupita za pojašnjenje takve direktne pretnje bezbednosti Srbije. Na sličnom fonu, i nemački ambasador A. Ditman, zapreti Srbiji da će „morati” da sledi politiku Brisela prema Rusiji. Obratimo pažnju na ambasadorov rečnik – „morati”. Samo zbog ove nediplomatske i preteće reči, mnoge države koje drže do svog dostojanstva stavile bi ovakvog ambasadora „na led”, što u diplomatiji nešto znači.
A to s ponašanjem i izjavama nekih zapadnih ambasadora, imajući u vidu snishodljivost nekih naših državnika, mnogo nas i ne iznenađuje. Pa, valjda ova država ima zamenike ministara, državne sekretare, načelnike i druge zvaničnike. Ne, oni ne postoje za „neke” ambasadore. Njih isključivo primaju premijer i ministri. Čija vrata, u zemljama ovih „odabranih prijatelja”, mogu da otvore naši ambasadori? Koji nivoi ovih „odabranih” dolaze na prijeme za naš državni praznik, a ko se sve od naših „sjuri” na njihove prijeme ovde? Jes’ da je Srbija „mala zemlja”, što je česta uzrečica naših državnika, ali u diplomatiji postoji nešto što se zove reciprocitet.
Odmah iza oružane agresije, najteži oblik ugrožavanja bezbednosti i suvereniteta jedne zemlje predstavlja ekonomska zavisnost i dužničko ropstvo. A koliko je Srbija po tom osnovu bezbednosno ugrožena, lako bi saznali kad bi se obelodanilo koliko strani, a koliko domaći kapital učestvuje u vlasništvu u industriji, bankarstvu i trgovini. Zasad možemo samo da naslućujemo šta bi se desilo kada bi se jednog dana, iz ko zna kog razloga, samo strane banke i strani trgovinski lanci povukli iz Srbije. Ne smem ni da pomislim kakav bi haos nastao. Koji bi to naš domaći resurs mogao da ih nadomesti?
A tek koliko je Srbija ekonomski, a time i bezbednosno, ranjiva prevelikom ekonomskom usmerenošću samo na jedan deo sveta. Hvalimo se kako sa EU ostvarujemo više od 80 odsto naše ekonomske saradnje i kako nam je EU „bezalternativni cilj”. Zašto smo onda iznenađeni ako nam najveći pritisci i ucene u mnogim sektorima, posebno u vezi sa KiM, dolaze upravo otuda? Uređene države, čuvajući svoju bezbednost, imaju razrađene programe diverzifikacije svojih ekonomskih odnosa.
U narodu se kaže: „Uka na vuka, a lisice meso jedu.” Prevedeno na našu državnu stvarnost to bi značilo: povika na bezbednosne službe da ne rade svoj posao, a strani faktor zaposeo sve najbitnije sektore i „baškari” se po Srbiji do mile volje. Gde nam sve sede tzv. strani savetnici? Šta rade strane obaveštajne službe po Srbiji? Kakve bezbednosne ingerencije ima država u privatnim firmama? Zašto je ukinuta Služba za istraživanje i dokumentaciju pri Ministarstvu spoljnih poslova, svojevremeno jedna od najorganizovanijih i najkorisnijih bezbednosnih službi, koja se uspešno angažovala na otkrivanju i predupređivanju subverzivnih aktivnosti iz inostranstva prema Srbiji?
Da se vratimo na početak. Čemu se Srbija može nadati ako su industrija, bankarstvo i trgovina u većinskom stranom vlasništvu, ako je politička elita veoma razjedinjena i posvađana oko najvažnijih strateških državnih i nacionalnih ciljeva, a država neuređena i bezbednosno izbušena? Upravo ovome što imamo danas. Da nam strani faktor „kolo vodi”. Da nam preko pretnji „linijama vatre” i kojekakvim ucenama, posebno oko KiM i saradnje s Rusijom, a evo i s Kinom, intenzivno radi na „promeni svesti” i „psihološkom ratu”, a mi nismo sposobni da se tome suprotstavimo. Izlaz: Srbija ekonomski razvijena zemlja i uređena država. Lako je reći, a teško postići. Međutim, ako se hoće i zna, uspećemo. Imamo nemale domaće resurse, a pravi prijatelji će, bez ucena, pripomoći.
Ambasador u penziji