Pravo u duvaru
Ako Albanci na Kosmetu proglase nezavisnost, onda i Republika Srpska može reći: "Ako mogu oni, zašto ne možemo i mi?"
Po običaju, na ovu konstataciju premijera Republike Srpske Milorada Dodika, usledile su žestoke reakcije. Njegove reči visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Miroslav Lajčak nazvao je "zapaljivim".
Pod ovim terminom u BiH se podrazumevaju izjave koje pozivaju na smrtne političke grehe – rušenje Dejtonskog sporazuma i podrivanje mira u BiH. A političari koji koriste "zapaljivi govor", dosadašnja je praksa, bivaju smenjeni i zauvek eliminisani iz javnog života.
S druge strane, nijednu izjavu bošnjačkih političkih i verskih zvaničnika – da "Republiku Srpsku treba ukinuti", da je Dejtonski sporazum doneo nepravedni mir", da "BiH treba da bude nacionalna država Bošnjaka"... – nijedan od šest visokih predstavnika nije okarakterisao kao "zapaljive" i "antidejtonske".
Dodik kaže da – ako južna srpska pokrajina, mimo međunarodnog prava dobije nezavisnost – put ka osamostaljenu Republike Srpske vidi u demokratskom referendumu. Kosmetski Albanci odvajanje od Srbije trasirali su silom, a pretnje nasiljem, u slučaju da izostane brza nezavisnost, slušamo i danas. Metod dolaska do nezavisnosti nije jedina razlika. Srbi u BiH, odnosno u Republici Srpskoj, i Albanci na Kosmetu, razlikuju se i po tome što su Srbi u Bosni konstitutivni narod, a Republika Srpska je jedan od entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu. Albanci su u Srbiji nacionalna manjina.
Ako bi terorizam i nasilje pojedinih separatističkih pokreta etničkih grupa, kao što su kosmetski Albanci, bili, makar i prećutno, priznati kao metodi za ostvarivanje političkih ciljeva, onda je potpuno sigurno da bi se – ne samo Balkan, nego i mnoge države u Evropi i svetu – pretvorili u trusna područja.
Nagoveštaja da će neki separatistički pokreti posegnuti za obrascem koji su koristili i nameravaju da koriste kosmetski Albanci – već ima. Počev od najave Albanaca u Makedoniji da će tražiti ujedinjenje sa Kosmetom i njihovih sunarodnika koji nameravaju da zahtevaju teritorijalnu autonomiju u Crnoj Gori, preko krize u Belgiji koja posle izbora – zbog trvenja o stepenu autonomije Flandrije i Valonije – ne može da izabere vladu, do sve češćih terorističkih napada baskijske separatističke organizacije ETA, čiji je cilj odvajanje Baskije od Španije. Slične, neuralgične tačke u svetu, pogotovo u Aziji, nije lako ni nabrojati.
Povlađivanje, na jednoj strani, terorizmu i nasilju, kojem u pojedinim delovima sveta pribegavaju separatistički pokreti i, na drugoj strani, uzvraćanjem silom na nasilje separatista nije ništa drugo do podsticanje spirale nasilja u celom svetu.
A pravda i međunarodno pravo? Oni su, barem trenutno, kao u priči Zije Dizdarevića "Blago u duvaru" sakriveni u zivu. Da li će se duvar srušiti na onog ko u pronalasku blaga vidi slamku spasa za međunarodni poredak ili će se, kada se nezadovoljstvo obespravljenih nagomila, obrušiti na onoga ko ga je zazidao? U tom slučaju, svetu se ne piše dobro.