Ženijalni državnik – car Dušan

15. 11. 2016. 14:05

Дарко Новаковић

Pre iz­ve­snog vre­me­na, se­de­ći u jed­nom od sa­lo­na Ma­ti­ce srp­ske i oče­ku­ju­ći po­če­tak tri­bi­ne na ko­joj sam uče­stvo­va­la, po­gled mi je lu­tao po sli­ka­ma na zi­do­vi­ma, a za­tim se za­u­sta­vio na por­tre­tu jed­ne neo­bič­ne mla­de že­ne pro­du­ho­vlje­ne le­po­te i ele­gant­nog dr­ža­nja. Na zlat­noj plo­či­ci is­pod por­tre­ta pi­sa­lo je da je to Sav­ka Su­bo­tić (1834–1918). Ona je bi­la su­pru­ga Jo­va­na Su­bo­ti­ća, zna­me­ni­tog pe­sni­ka, advo­ka­ta i po­li­ti­ča­ra, jed­nog od pr­vih ured­ni­ka Le­to­pi­sa Ma­ti­ce srp­ske. Ima­la je sed­mo­ro de­ce, bi­la je me­đu naj­o­bra­zo­va­ni­jim Srp­ki­nja­ma svog vre­me­na, ak­tiv­no se bo­ri­la za po­di­za­nje srp­skih žen­skih ško­la i za­dru­ga, ima­la svest o va­žno­sti pro­sve­ći­va­nja že­na. Srp­ska knji­žev­na za­dru­ga pri­re­di­la je 2001. go­di­ne nje­ne Uspo­me­ne. Sav­ka Su­bo­tić je ob­ja­vlji­va­la tek­sto­ve i dr­ža­la pre­da­va­nja, a za­hva­lju­ju­ći lju­ba­zno­sti do­ma­ći­na iz Ma­ti­ce srp­ske, do­bi­la sam i sa za­ni­ma­njem pro­či­ta­la tekst nje­nog jav­nog pre­da­va­nja Že­na na Is­to­ku i Za­pa­du. Odr­ža­la ga je 17. no­vem­bra 1911. go­di­ne u Na­uč­nom klu­bu u Be­ču, a pu­bli­ko­va­la iste go­di­ne u No­vom Sa­du. Ka­da sam kra­jem 2015. go­di­ne ima­la pri­li­ke da i sa­ma odr­žim pre­da­va­nje u Be­ču, bi­lo mi je dra­go što sam mo­gla da pod­se­tim ovaj le­pi grad na ne­ka za­pa­ža­nja Sav­ke Su­bo­tić iz­ne­se­na u tom pre­da­va­nju. „O pro­šlo­sti Sr­bi­je, te na­ma su­sed­ne dr­ža­ve“, ka­že ona usred Be­ča, „je­dva da se ne­što vi­še zna ne­go o dr­ža­va­ma u Kon­gu.“ I te ka­ko da­nas pri­vla­či pa­žnju ta po­de­la srp­skog na­ro­da na NAS (ko­ji se u Be­ču ose­ća­mo kao MI) i NjIH, (tj. gra­đa­ne Sr­bi­je), ko­ji ži­ve u NA­MA su­sed­noj dr­ža­vi, o ko­joj ni­šta ne zna­mo.

Lek­sič­ki i gra­ma­tič­ki si­stem srp­skog je­zi­ka po­čet­kom 20. ve­ka bio je u pre­vi­ra­nju, pre­pli­ta­li su se di­ja­le­kat­ski, na­rod­ni slo­je­vi sa ur­ba­nim, evrop­skim uti­ca­ji­ma, na­ro­či­to u je­zi­ku in­te­lek­tu­a­la­ca. I sve se to vi­di u lek­si­ci Sav­ke Su­bo­tić. Ve­o­ma se tru­di­la da u svom pre­da­va­nju upo­tre­bi što vi­še stra­nih re­či. Ca­ra Du­ša­na opi­su­je kao že­ni­jal­nog dr­žav­ni­ka, Gr­ki­nje kao ide­a­li­ski­nje, Ri­mljan­ke kao eman­ci­po­va­ne. Go­vo­ri­la je o mi­stič­nom zna­ča­ju, o so­li­dar­nim za­dru­ga­ma, in­fe­ri­jor­nim ro­bi­nja­ma, su­ge­stiv­noj si­li­ni, ne­dir­nu­tim ema­na­ci­ja­ma, o ge­ne­a­lo­gi­ji umet­no­sti, o in­ter­na­ci­o­nal­noj iz­lo­žbi, slu­žbi hu­ma­ni­te­ta, mi­si­ji pu­tu­ju­ćih uči­te­lja, o obra­scu etič­nog i nrav­stve­nog ži­vo­ta, o am­fi­te­a­tral­nom po­lo­ža­ju, re­tro­spek­tiv­nom prav­cu, o ti­ra­ni­ji, pe­ti­ci­ji, in­te­lek­tu i ka­rak­te­ru, fa­ta­mor­ga­ni (ko­ju pi­še kao dve re­či fa­ta mor­ga­na).
Upo­re­do sa po­zajm­lje­ni­ca­ma ko­je sve­do­če o obra­zo­va­no­sti Sav­ke Su­bo­tić, na ovom pre­da­va­nju ču­lo se i do­sta gra­ma­tič­kih i lek­sič­kih ar­ha­i­za­ma i di­ja­lek­ti­za­ma: Žen­ski­nju su pri­stu­pač­ne sve ško­le, pa i sve­na­u­či­li­šte u Be­o­gra­du. Da se po­stig­ne rav­no­te­ža za obe po­le (mi­sli se na oba po­la, mu­ški i žen­ski). Zdra­vo je ve­šta u žen­skim bo­le­sti­ma. Dig­ne ga otac tri­red. Ov­de je mo­čar pli­tak (mi­sli se na mo­čva­ru). Po­to­nu­še na­je­da­red svi u du­blji­nu. Na sku­po­ce­noj ha­lji­ni be­hu pu­cad. Pred vra­ti se na­la­ze ci­pe­le. Nji­me se smu slu­ži­ti.
Ce­nio se iz­bor re­či, pre­te­ra­na me­ta­fo­rič­nost ko­ja za­la­zi u pa­te­ti­ku i usi­lje­nost. Evo pri­me­ra za tu po­e­tič­nost, ko­ja ni­je bi­la slu­čaj­na: Srp­ski na­rod mo­že s pra­vom re­ći da su kr­va­ve le­ši­ne nje­go­vih pre­da­ka bi­le pr­ve ste­pe­ni­ce po ko­ji­ma je uz­le­te­la za­pad­na kul­tu­ra su­sed­nih dr­ža­va. Mo­der­ni duh vre­me­na kr­ši gvo­zde­ne ogra­de i ka­pi­je i na Is­to­ku i ne­ma si­le na ze­mlji, ko­ja bi ga za­dr­ža­la, on tre­pe­ri u va­zdu­šnom oke­a­nu. Ali sa­mo od obra­zo­va­ne maj­ke mo­že se s pra­vom tra­ži­ti da ona ru­ko­vo­di vas­pi­ta­nje svo­jih si­no­va, sve­sna o me­ti ko­joj te­ži, a to je da ubri­zga ka­rak­te­ru sna­ge za de­la­nje, a sr­cu čo­ve­ko­lju­blje.
Sav­ka Su­bo­tić je osta­la u sen­ci svo­ga mu­ža, pa je ovo pri­li­ka da se kroz pri­ču o lek­si­ci bar ma­lo odu­ži­mo nje­nim na­po­ri­ma i da se pod­se­ti­mo zna­me­ni­tih srp­skih že­na.¶
Fi­lo­lo­ški fa­kul­tet Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du