Istok je crven…
Povodom teksta „Jakšićevo nametanje cenzure”, od 17. novembra
Anđelkovića sam prozvao da objasni zašto misli da se Brisel prema Srbiji ponaša „krajnje imperijalno i arogantno”, a on uzvraća knjiški monotonim, komitetski suvoparnim iznošenjem svojih programskih stavova.
Ja o vređanju šefa misije EU i ponižavanju Narodne skupštine, on o Kosovu, Republici Srpskoj, Vojvodini, Crnoj Gori, migrantskoj politici, Trampu, NATO i „fanatičnim zatočenicima evroatlantskih ideja”. Biće da talenat da izbegne odgovor namerava da iskoristi da se kandiduje.
Pozvao sam premijera – ne Anđelkovića – da jasno kaže šta misli o zilotskom antievropejstvu kojeg je sve više, a on iskoristio priliku da se pohvali kako se s premijerom ne slaže u „nekim (geo)političkim pitanjima i još više u vezi sa metodološkim pristupom srpskim interesima”.
Svaka čast. Zaslužuje da ga se Tomislav Nikolić seti kada bude pravio neki novih spisak za dodelu ordena za hrabrost.
Molio bih Anđelkovića da ne insinuira. Nikoga ja ne stavljam na „crnu listu”. Takve liste sastavljaju njemu bliski, a ja sam pohvalio što ga prenose. Nisam, niti ću ikada biti, za bilo kakvu vrstu cenzure.
Mene raduje što Anđelković ima priliku da analitički politički agituje. Kao i ono bratstvo Rusa koje sam citirao iz ovdašnjih medija, a čiji su zaključci i poruke mnogo bliži Anđelkoviću nego Aleksandru Vučiću. Da ga, ne daj bože cenzurišu, kako bih znao odakle dolazi opasnost po Srbiju i njenu geostratešku orijentaciju.
Zadržavam sebi pravo da jasno kažem da Putinovu Rusiju nikako ne bih voleo da vidim kao model za ugledanje. Pošto nije odgovorio na moje pitanje, nemamo mi o čemu dalje da polemišemo.
Verujem da će Srbija nastaviti da se približava svetu prosvetiteljskih vrednosti demokratije i sloboda, a Anđelkovića ostavljam u nadi da će „spoljne snage (valjda zapadne) okupacije ubrzano popucati”. Istok je crven, možda će i doći vaše vreme, da parafraziram Džugašvilija. Anđelković svakako zna na koga mislim.