Ćirilica između istoka i zapada

30. 11. 2016. 15:00

Ћирилично иницијално писмо ПАЛИЛУЛА (Дарко Новаковић)

Dra­go­ce­nom i vr­lo in­for­ma­tiv­nom tek­stu V. Sta­ni­ši­ća pod gor­njim na­slo­vom (Po­li­ti­ka, 24. no­vem­bar 2016, 13), u ko­me se raz­ma­tra­ju raz­li­či­te fa­ze srp­ske ći­ri­lič­ke pi­sme­no­sti, mo­gla bi se do­da­ti i po­ko­ja po­je­di­nost iz „naj­no­vi­je isto­ri­je pro­ble­ma“.
Sta­ni­šić ve­li da se „po­ste­pe­no od­u­mi­ra­nje kul­tur­nog pam­će­nja [...] naj­u­pa­dlji­vi­je is­po­lja­va u vi­du kon­ku­rent­ne sin­hro­ne di­gra­fi­je – isto­vre­me­ne i al­ter­na­tiv­ne upo­tre­be dva­ju pi­sa­ma“, što je „kla­si­čan i do­bro po­znat pri­mer gra­fič­ke sme­ne do­ma­ćeg na­ci­o­nal­nog pi­sma tu­đim gra­fič­kim obe­lež­jem, ko­je se pro­pa­gi­ra kao ko­smo­po­lit­sko i pre­sti­žno. Kroz ta­kvu di­gra­fič­nu si­tu­a­ci­ju pro­šli su svi oni na­ro­di“ ko­ji su se na­šli na pu­tu „im­pe­ri­jal­nom ši­re­nju la­ti­nič­kog pi­sma i stva­ra­nju ko­smo­po­lit­skog la­ti­nič­kog ko­mon­vel­ta u ko­ji su mi­lom ili si­lom ušle no­ve kul­tur­ne ko­lo­ni­je ši­rom sve­ta“.
Sr­be su u red ta­kvih ko­lo­ni­ja upi­sa­li ko­mu­ni­sti ko­ji su im sti­gli s istih onih adre­sa s ko­jih i Ru­si­ma dve go­di­ne ra­ni­je i s istim ci­ljem s ko­jim i Ru­si­ma: za­tr­ti i pra­vo­sla­vlje i nje­go­ve no­si­o­ce. U „ru­skom slu­ča­ju“ to je zna­či­lo za­u­sta­vi­ti i ne­za­be­le­žen eko­nom­ski uspon za­po­čet Sto­li­pi­no­vim re­for­ma­ma, a kad je o Sr­bi­ma reč – od­ba­ci­ti pra­vo­sla­vlje od za­gre­bač­kih pred­gra­đa (ili čak mno­go za­pad­ni­je od njih) i uči­ni­ti to u pr­vom na­le­tu ma­kar do Dri­ne. O to­me je KPJ već 1920. za­pi­sa­la da „za­pad­ne Sr­be tre­ba prog­na­ti kao oku­pa­to­re“, pri če­mu je „Ju­go­sla­vi­ja ima­la da se ras­pad­ne na po­seb­ne dr­ža­ve – Hr­vat­sku, Cr­nu Go­ru, Ma­ke­do­ni­ju, Slo­ve­ni­ju; Sr­bi­ja se i ne po­mi­nje, dok će se ma­đar­ska i al­ban­ska na­ci­o­nal­na ma­nji­na ot­ce­pi­ti, jer je nji­ho­vu ze­mlju ’anek­ti­ra­la’ srp­ska bur­žo­a­zi­ja“. Sve što se ka­sni­je do­ga­đa­lo kad su ko­mu­ni­sti pre­u­ze­li vlast svo­di se na to da se srp­ski et­nič­ki pro­stor raz­dro­bi: Ma­ke­do­ni­ji su pri­zna­ti i na­ci­ja i je­zik; Cr­noj Go­ri sa­mo ono pr­vo (ono dru­go „ste­kla je“ u na­še da­ne); in­ten­ziv­na sa­rad­nja ko­mu­ni­sta s usta­ša­ma kru­ni­sa­na je ti­me da su Hr­vat­skoj po­klo­nje­ni Ba­ra­nja i za­pad­ni Srem i sav pro­stor od Ko­na­va­la do ula­za u Bo­ko­ko­tor­ski za­liv (pre­ma is­tra­ži­va­nji­ma Ž. Đor­đe­vi­ća, od 2. ju­la 1943. do 6. apri­la 1944. u Bro­zo­voj voj­sci na­šlo se 80.000 na­rod­no­o­slo­bo­di­lač­kih usta­ša, a do kra­ja ra­ta taj broj mo­rao je bi­ti uve­ćan ma­kar za još ko­ju sto­ti­nu hi­lja­da nji­ho­ve ko­ljač­ke sa­bra­će i „pod kri­žom i pod po­lu­mje­se­com“ i uglav­nom su po­sla­ti u is­toč­nu Bo­snu da sa­tru ono Sr­ba što je ta­mo bi­lo pre­o­sta­lo); Ko­so­vo i Me­to­hi­ja da­ro­va­ni su Šip­ta­ri­ma, a Voj­vo­di­na osta­vlje­na da o nje­noj sud­bi­ni, u na­še da­ne, od­lu­ču­ju LSV, LDP i slič­ni li­be­ral­ni tr­gov­ci; u Hr­vat­skoj i Bo­sni Sr­bi su osta­vlje­ni na mi­lost i ne­mi­lost is­toj ko­a­li­ci­ji ko­ja ih je i u ra­tu sa­ti­ra­la, ali je to sa­da či­ni­la u ma­lo „de­mo­kra­tič­ni­joj for­mi i u ime brat­stva i je­din­stva“. Uz sve to, sva za­pad­na srp­ska knji­žev­na tra­di­ci­ja, u pro­le­će 1945, „pre­da­ta je u nad­le­žnost“ Hr­va­ti­ma ma­da su oni za nje­no uob­li­ča­va­nje za­slu­žni jed­na­ko ko­li­ko i Eski­mi. I sve to či­nje­no je u skla­du s Bro­zo­vom na­red­bom da oku­pa­ci­o­ne tru­pe pod ko­man­dom Pe­ka Dap­če­vi­ća pre­ma Sr­bi­ji ne sme­ju ima­ti mi­lo­sti (po ko­mu­ni­stič­kom na­lo­gu, eto, i Cr­noj Go­ri da­ro­va­na je u Sr­bi­ji ulo­ga oku­pa­to­ra), pri če­mu su u tim po­slo­vi­ma vr­lo ak­tiv­no uče­stvo­va­li i pred­stav­ni­ci naj­vi­še ko­mu­ni­stič­ke vla­sti na­vo­di­ma, re­ci­mo, da je Sr­bi­ji „pu­šte­no pre­ma­lo kr­vi“, ali da još „ima vre­me­na da se ta gre­ška is­pra­vi“ (ka­ko su o to­me go­vo­ri­li Đi­las i Kr­cun) i da se ta­ko je­di­no tre­ba po­na­ša­ti „pre­ma pri­mi­tiv­nim Sr­bi­ma“ (ka­ko su to či­ni­li Ko­ča Po­po­vić i Bla­go­je Ne­ško­vić).
U ta­kvim okol­no­sti­ma, raz­u­me se, ći­ri­li­ca se mo­ra­la na­ći u „vr­hu pri­o­ri­te­ta“ na či­je su se ra­za­ra­nje ko­mu­ni­sti ustre­mi­li i za to je do­volj­no po­me­nu­ti tri po­je­di­no­sti: a) kad je „usta­no­vljen“ ma­ke­don­ski je­zik, Đi­las je išao u Sko­plje da ube­di ma­ke­don­ske po­li­ti­ča­re i lin­gvi­ste da ga za­snu­ju na la­ti­ni­ci, da ta­ko Sr­bi bu­du uba­če­ni u „hr­vat­sko-ma­ke­don­ski la­ti­nič­ki sen­dvič“ i pri­nu­đe­ni da i sa­mi pre­đu na la­ti­ni­cu; b) Ma­ke­don­ci na to ni­su pri­sta­li, ali su ko­mu­ni­sti i za to na­šli pre­či­cu i No­vo­sad­skim do­go­vo­rom „pro­gla­si­li rav­no­prav­nost“ la­ti­ni­ce i ći­ri­li­ce, a ak­ti­ma dr­žav­ne pri­nu­de (uvo­đe­njem la­ti­ni­ce u ad­mi­ni­stra­ci­ju, voj­sku, po­li­ci­ju, po­vla­če­njem ći­ri­lič­kih pi­sa­ćih ma­ši­na) do­ve­li do to­ga da se ći­ri­li­ca sa­da na­đe na iz­di­sa­ju; v) to što su ta­da uči­ni­li ko­mu­ni­sti su ne­ko­li­ko go­di­na ra­ni­je obe­ća­li funk­ci­o­ne­ri­ma CIA kao jed­nu od eta­pa u ras­ki­du Ti­ta sa Sta­lji­nom ka­da je mi­ni­star kul­tu­re na­ja­vio da će sva­ko de­te u Ju­go­sla­vi­ji mo­ra­ti na­u­či­ti la­ti­ni­cu, „pa će se na kra­ju sve­ga taj pro­blem ta­ko i re­ši­ti“. Da bi se raz­u­me­la na­sto­ja­nja ko­mu­ni­sta, tre­ba re­ći da su oni po­ku­ša­li da la­ti­ni­cu na­tu­re i ru­skom je­zi­ku, u pr­vom na­le­tu to im ni­je po­šlo za ru­kom, ali su Sr­bi­ma us­pe­li da „utu­re ma­glu u gla­vu“ i da pro­blem re­še ta­ko što su po­smi­ca­li sve one me­đu nji­ma ko­ji se s pro­go­nom ći­ri­li­ce ni­su sla­ga­li i ko­ji su zna­li da se la­ti­ni­com je­di­no i do­sled­no pot­pi­si­vao fa­ši­zam, a sa njim, eto, i ko­mu­ni­zam, pa je u mom naj­ra­ni­jem deč­jem is­ku­stvu za njih ostao na­ziv ja­ma­ri i reč da „ne­ma bo­ljih fa­ši­sta od ko­mu­ni­sta“. 
I ni­je slu­čaj­no da su oni is­pi­sa­li knji­gu Pa­kao i ko­mu­ni­zam u Cr­noj Go­ri: kr­va­vo ko­lo ta­mo su za­i­gra­li M. Đi­las i M. Pi­ja­de jer je tre­ba­lo za­kr­vi­ti na­rod ta­mo gde usta­ška ka­ma ni­je mo­gla do­seg­nu­ti. I sve to tre­ba shva­ti­ti kao pred­i­gru za po­sle­rat­no sa­ti­ra­nje Sr­ba ka­da ih je isle­đi­va­no, ši­ka­ni­ra­no, pre­bi­ja­no tri mi­li­o­na i od njih se sva­kom še­stom ne zna grob.
Na ne­sta­ja­nje ći­ri­li­ce u ta­kvim pri­li­ka­ma mo­že se gle­da­ti kao na ko­la­te­ral­nu šte­tu, pri če­mu naj­bo­lji deo Sr­ba ni­je sti­gao da „na­u­či la­ti­ni­cu“.
Pro­fe­sor Fi­lo­zof­skog fa­kul­te­ta u No­vom Sa­du (u pen­zi­ji)