Kako sam otkrio kamen mudrosti

21. 03. 2008. 22:00

Лидија Антанасијевић, Без назива, 2007.

KLAVIR SEĆANjA
Bilo je sparno i memljivo te večeri u Njujorku, u knjižari gde sam čitao svoje pesme. Bio sam obliven znojem, pantalone su mi spadale i stalno sam ih pridržavao rukom kojom nisam držao knjigu. Kasnije mi je poznanik rekao da su on i njegov drugar bili očarani. Stalno su očekivali da se zaboravim i da mi spadnu.

Drugi put, u kalifornijskom gradiću Monteri čitao sam pred gotovo praznom slušaonicom koledža, tik uz salu u kojoj su krcatom gledalištu prikazivali King Konga. U jednom trenutku, dok sam izgovarao jednu od svojih najlirskijih ljubavnih pesama, začuo sam iza svojih leđa džinovsku majmunoliku zver kako urla kao da će da me pridavi.

Davnih šezdesetih, u omladinskom centru u nekoj bednoj varoši na Long Ajlendu, ubacili su me u program između mađioničara amatera i tipa što „čita“ misli, a lokalnim mangupima u publici nije rečeno ni ko sam ni šta treba da radim. Sećam se njihovih zaprepašćenih lica dok sam čitao prvu pesmu.

U Detroitu, čitao sam uz vokalnu pratnju uplakane bebe i kevtavog psetanceta koje je neko krišom uneo u salu.

U Džinivu, u državi Njujork, bio sam toliko pijan da sam tražio da pogase sva svetla, osim onog na mom pultu, a zatim sam nastavio da čitam naredna dva sata, neke pesme i dvaput, kako su mi sutradan rekli.

U Oberlajnu, Ohajo, sedamdesetih godina, čim su saslušale moju pesmu „Grudi“, tuce žena izašlo je iz sale, svaka demonstrativno zalupivši vrata. 

U medfordskoj gimnaziji u Oregonu predstavili su me kao Bernarda Zimića, svetski poznatog pisca krimića.

U San Hozeu izgubio sam tipa kog je trebalo da pratim svojim kolima, usred saobraćajnog špica, i shvatio da nemam pojma gde treba da čitam. Produžio sam napred, misleći da će on shvatiti da nisam iza njega i zaustaviti se pored puta. Prošao sam kroz centar i predgrađe i najzad pomislio, đavo da ga nosi, vraćam se u San Francisko. Pošto sam morao da se vratim istim putem kojim sam došao, momentalno sam rešio da pođem jednim od izlaza i da se raspitam, samo što u osam uveče, u malom stambenom naselju, u ulici oivičenoj drvoredima, nisam imao koga da pitam. Pošto sam malo kružio, ugledao sam starog Kineza kako korača sam. Zaustavio sam kola i upitao ga, svestan koliko smešno zvučim, da ne zna, možda, gde se ovde čita poezija? Da, rekao je, u crkvi iza ugla.

U Orori, država Njujork, na divnom Džiniv jezeru, imao sam najkraće čitanje pesama u životu. Trajalo je tačno dvadeset osam minuta, dok su brojni posetioci i organizatori očekivali čitav sat. Ipak, imao sam izvanredan izgovor. Zbrzao sam čitanje između prve i poslednje četvrtine plej-of utakmice NBA, i odjurio u svoj hotel, prešišavši dve dame koje su htele da im potpišem knjige.

U Ohridu, Makedonija, čitao sam s „mrtvim“ mikrofonom pred hiljadu posetilaca koji me ne bi razumeli i da su me čuli, ali su mi ipak pljeskali posle svake pesme.

I sad, pitam ja vas, može li iko očekivati više od života?