Uživao sam igrajući protiv Zvezde
Обележио једно доба у југословенском фудбалу: Златко Вујовић (Фото Архива Политике)
Zvali su ga biser mora i kopna. Bio je jedan od najbržih fudbalera u bivšoj Jugoslaviji, igrač koji je kao najbolji glumac umeo da odglumi faul.
Protivnički igrači ga ni malo nisu štedeli. U Splitu, gde je napravio najznačajnije fudbalske korake u dresu Hajduka imao je i obožavaoce i žestoke kritičare.
Bio je i ostao uzor mlađima zalaganjem, samodisciplinom, ozbiljnošću u izvršavanju svih obaveza, kvalitetom svoje igre.
–Kada smo u poluvremenu ušli u svlačionicu rečeno nam je da je predsednik u komi. Sećam se, krenuli smo i u drugi deo meča, odigrali pet minuta, i tada je sudija svirao kraj. Svi smo plakali. Ne krijem i meni su potekle suze. Ali pamtim dobro kao da je bilo danas, da se posle utakmice, a na stadionu je bilo više od trideset hiljada gledalaca, nije čula ni muva. Mrtva tišina, niko nije ni svirao, jednostavno nije se mogao čuti glas.
Iako je sa bratom Zoranom, takođe dugogodišnjim igračem Hajduka rođen u Sarajevu, ceo igrački i životni vek je u Splitu, gde smo ga u telefonskom razgovoru dobili.
Jedan je od retkih igrača koji je sa reprezentacijom Jugoslavije igrao na dva svetska prvenstva (Španija i Italija) i Evropskom 1984. godine.
Sa Hajdukom je 1979. osvojio titulu, a pet godina kasnije i Kup maršala Tita. Samo godinu dana kasnije poneo je „zlatnu kopačku” jugoslovenskog prvenstva, kao najbolji strelac.
Iz Splita je otišao sa dvadeset i osam godina, a posle toga punih sedam sezona igrao je u Francuskoj za Bordo, Kan, PSŽ, Sošo i Nicu, da bi u trideset i petoj godini završio karijeru.
–Mogao sam, s obzirom na strukturu mišića da igram bar još tri - četiri godine. Ali, i to je bilo dovoljno, kaže naš sagovornik, koji je poslednji put za naše medije govorio pre skoro dve i po decenije.
Šta danas radite posle fudbala?
– I posle fudbala – fudbal. To je moj život. Posle igračke karijere obreo sam se u menadžerske vode. Kratko je to trajalo, jednostavno video sam da nisam za taj posao. Okrenuo sam se trenerskom poslu, iako iskreno ni danas nemam licencu za trenere. Uglavnom sam pomoćnik. Znam da je dobro imati licencu, ali u ovim godinama teško. Da nije fudbala i svakodnevnog trčanja, sve bi bilo daleko teže, ovako, ne žalim se.
Mnogi se zalažu za Regionalnu ligu u fudbalu. Šta Vi o tome mislite?
– Znam da se mnogi zalažu za to, ali, ovde u Hrvatskoj, koliko vidim Hajduk i Dinamo nisu baš za to. Činjenica je da su današnje lige slabe, da na stadionima nemamo više od 300 gledalaca. Ni danas, posle dvadeset pet godina, nema nekog velikog napretka. Ukoliko Uefa uloži novac u buduće takmičenje, onda je to druga priča. Ranije je bilo igrača, publika je imala šta da vidi. Danas je lako da postaneš fudbaler. Ako su mnogi dali zeleno,, svetlo, onda je to dobro za fudbal u našem regionu. Sa druge strane, klubovi će i finansijski da ožive, sve će biti mnogo lakše.
Na koji način rešiti bezbednost na stadionima?
– Rat je bio i prošao, verujem da više nema usijanih glava. Teško je uvesti red među navijačima. Najveće emocije su kada se igraju derbiji, samo da ne bude povređenih. Mislim da je to jedan od najvećih izazova budućeg fudbalskog projekta.
U kojim utakmicama ste najviše uživali?
–Nije bilo nikakve šanse da pređem u bilo koji drugi klub. Dolazili su mnogi ljudi kod mog oca, razgovarali sa njim, ali ja sam i dalje nosio dres Hajduka. Sećam se da su jednom prilikom u Split u naš stan došli neki ljudi iz Beograda, iz Partizana. Moj otac im se zahvalio na poseti, ali nije pristao da ja i brat Zoran odemo u Beograd. Iz Hajduka smo jedino mogli da odemo u inostranstvo...
– Znam da sam u karijeri dobio grdne batine, nisu me štedeli protivnički igrači, ali na kraju sam sve naplatio. Ipak, najveće uživanje je bilo igrati protiv Crvene zvezde, veće nego protiv Partizana. I protiv Dinama je bilo dosta naboja. Zvezda je bila ekipa, imala je strašne igrače. Nekako, najlepše mi je bilo kada smo igrali na „Marakani” pun stadion, renomirani protivnik, sva pažnja bila je usmerena na naš dvoboj.
Koji gol posebno pamtite?
– Rado se sećam utakmice na najvećem stadionu 1985. godine kada smo pobedili Zvezdu sa 3:1, bio sam dvostruki strelac. Zvezda je tada imala moćnu ekipu. Međutim, i Hajduk je imao Sliškovića, Simovića...
Ko je po Vama najbolji trener bivše Jugoslavije?
– Definitivno to je Ivica Osim. Bio mi je trener u reprezentaciji, žao mi je što nismo zajedno sarađivali u nekom klubu. Promenio sam dosta trenera od Mladinića, ali, Ivica Osim je prema igračima imao očinski odnos. Sve se zasnivalo na razumevanju i uzajamnom poštovanju.
Da li ste posle rata dolazili u Beograd?
– Ne nisam, ali planiram u skorijoj budućnosti da dođem. Redovno pratim dešavanja u vašoj ligi, znam da Zvezda trenutno dominira.
Za brata Zorana kaže da je ponovo krenuo u traženju novog kluba kao trener, ali da je tu slaba vajda. Nedavno je u centru Splita sagradio veliku kuću, ćerka je završila školu za fitnes, a sin je otišao u bankare i trenutno živi i radi u Zagrebu.