Zveckanje i zvocanje
Budžetom za 2017. Hrvatska je predvidela mnogo veće izdvajanje i za vojsku i za veterane. Sredstva za odbranu su znatno uvećana i iznosiće 4,5 milijardi kuna (oko 600 miliona evra). Ministarstvo hrvatskih branitelja (veterana) dobiće iz budžeta 1,14 milijardi kuna, što je čak 28 odsto više nego za 2016. godinu. Znače li ovi podaci militarizaciju naših komšija s druge strane Dunava?
Šesnaest borbenih helikoptera s potrebnom opremom stiglo je u bazu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Zemuniku kraj Zadra. To su prvi borbeni helikopteri zapadne proizvodnje u ovoj državi, a planiraju i kupovinu američkih borbenih aviona.
Branioci naoružavanja ne kriju da je to i odgovor NATO-a što će Rusija uskoro da pošalje Srbiji šest aviona „mig-29”. Uz već poznate priče o raketnim sistemima, eto Hrvatske – za rat spremne.
Ekonomska kriza je malo popustila, ali umesto detanta i izgradnje dugotrajnije politike dobrosusedstva, sledi, čini se, talas naoružavanja i zveckanja oružjem i međusobnog deljenja lekcija između Hrvatske i Srbije.
Za hrvatsku predsednicu Kolindu Grabar Kitarović, bivšu pomoćnicu glavnog sekretara NATO-a, zna se da voli vojsku i uniforme, pa je u intervjuu časopisu „Difens njuz” izjavila da je – u slučaju da SAD ikad zatreba pomoć Hrvatske – najvažnije da računa kako uvek ona stoji uz njih rame uz rame i da će „kontingent hrvatskih vojnika učestvovati u odgovoru NATO-a na gomilanje ruskih snaga na granici EU, u baltičkim zemljama”.
Najviše ironičnih reakcija na takve Kolindine izjave bile su u stilu: „Nema trećeg svetskog rata bez Kolinde i Hrvata!” Tako je i „šokantno” otkriće da je NATO spreman da vojno interveniše u eventualnim etničkim sukobima na Balkanu dočekano komentarom: „A mi mislili da NATO nije spreman...”
Želja za militarizacijom može da se uoči i u govorima predsednice RH, na primer u nespretnim najavama sasvim moguće aktivacije obaveznog vojnog roka, ali i stvaranje atmosfere da Hrvatskoj preti opasnost koja dolaze spolja. A od koga?
Tu nema mnogo uvijanja, od Srbije, a preko nje od Rusije. Tim „štitovima” izbegava se suočavanje sa rastućim ustaštvom za koje predsednica Hrvatske javno tvrdi da ne postoji i da je sve samo „plod agresivne retorike ili retoričke agresije iz Srbije”.
Skandiranja na proteklom derbiju Hajduka i Dinama u Splitu „Za dom spremni” i „Srbe na vrbe”, skandiranja ispred Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, pa table u Jasenovcu i u krugu bolnice u Sisku, ne može a da ne navede na ozbiljna razmišljanja da se Hrvatska vratila u devedesete godine obnavljajući nacionalizam, netoleranciju i antimanjinsku, posebno antisrpsku kampanju, ali i da ima tendenciju rehabilitacije četrdesetih godina 20. veka.
Na kraju ostaje pitanje da li je Hrvatska, kao članica EU, u stanju (ili nije ili neće) da se razračuna sa fašističkim nasleđem NDH. Zveckanje oružjem i udaranje u ratne doboše samo odlaže suočavanje sa stvarnošću, koje mora da se desi kad-tad.